Klasično obrazovani američki jazz pijanist i skladatelj George Andrew Cables nastupit će 26. veljače u zagrebačkom Jazz & Cabaret clubu Kontesa. Cables je karijeru započeo u prvoj polovici 1960-ih i otada je u samom vrhu svjetskoga jazza. Kao vođa sastava snimio je četrdesetak albuma, a puno više kao član sastava drugih glazbenika, među ostalima velikana jazza. Među njegovim najdugovječnijim suradnicima je bubnjar Victor Lewis, jedan od vodećih bubnjara na jazz sceni koji će s njim, uz kontrabasista Darryla Halla, nastupiti i u Zagrebu.

Osim što je svirao s uglednicima jazza kao što su Stan Getz, Kenny Barron, Bobby Watson, Dexter Gordon, Anthony Braxton, Abbey Lincoln i drugi, Lewis je plodan skladatelj i vođa sastava s kojim je snimio niz albuma. Poznat je i kao glazbeni pedagog. Na Sveučilištu Rutgers u New Brunswicku predaje bubnjeve i sviranje u jazz ansamblu, a samostalni je instruktor u jazz programu na New School u New Yorku.

Sloboda i groove

Iako je nastupao u uglednim koncertnim dvoranama, George Cables će u Zagrebu nastupiti u klubu koji će »pucati po šavovima«. Ulaznice su, naime, već rasprodane. Zašto ipak u klubu? Zato jer se u klupskom okružju osjeća kao doma. Naime, još prije nego je započeo karijeru, ali i kad je već bio priznat pijanist, u klubovima je slušao velikane jazza. Slike s tih nastupa još su uvijek žive: »Nastupi Johna Coltranea – aaauuu! Trane i McCoy Tyner – to je bilo nešto posve drugo. Miles Davis i Herbie Hancock – ooouuu! To je također nešto drukčije.

No u to doba Monk je bio moj prvi idol. Pružao je sve što mi je trebalo. Da sam ostao glazbenik samo na području klasične glazbe, možda ne bih osjetio sve to. Ples je bio dio toga. Slušao sam kako svira, a tada bi ustao i zaplesao. Vrtio bi se naokolo. Jedan od važnih elemenata te glazbe je sloboda, a ples pridonosi stvaranju groovea, sastavni je dio glazbe. Gledajući ga kako pleše, stekao sam jasniji pogled na to što radi. Tako je pokazao što osjeća dok svira. Koliko se sjećam, nije bilo puno instrumentalista koji su i plesali. To je bilo cool.

Dizzy Gillespie je činio lude stvari, vrzmao se pozornicom. Između ostalog, i to je utjecalo na stvaranje percepcije o njegovoj glazbi. To objašnjava puno toga kad govorimo o toj glazbi. Koliko je rada bilo potrebno da može svirati to što je svirao, skladati tu predivnu glazbu, napisati aranžmane za big band!?«

Tijekom karijere koja traje više od pola stoljeća, Cables je svirao u najvažnijim svjetskim klubovima, a u nekima je snimio albume. Jedan od njih je njujorški klub Village Vanguard koji je sinonim za klupski jazz i u kojem su kultne albume snimili neki od velikana jazza. Primjerice, legendarni su albumi što ih je Cables s alt saksofonistom Artom Pepperom, kontrabasistom Georgeom Mrazom i bubnjarem Elvinom Jonesom snimio upravo u tom klubu. »Vanguard je bio sjajan«, sjetio se Cables toga kluba u našem razgovoru.

No najviše mu je u sjećanju ostao jedan nezgodan događaj: »Stavio sam sok od naranče na klavir, a netko tko je prenosio stalke za mikrofone srušio ga je i prolio se po tipkama. Vlasnik kluba Max Gordon nikad mi nije dopustio da to zaboravim. Od toga dana nikad više ništa nisam stavio na klavir, ni vodu ni nikakvo drugo piće, ništa ne stavljam na klavir. No možemo reći da je zbog mene Village Vanguard dobio novi klavir. Pijanisti bi mi trebali biti zahvalni na tome (smijeh).«

Nove smjernice

U to doba, kad je intenzivno svirao u tom klubu, saksofonist Art Pepper, koji je bio poznat po lošim odnosima sa suradnicima zbog ovisnosti o drogama i čestim boravcima u zatvorima, među ostalima i u San Quentinu, Cablesu je nadjenuo nadimak Mr. Beautiful. Naime, odnos s Cablesom bio je potpuno drukčiji. »Uvijek me je zvao Mr. Beautiful jer imali smo dobar odnos«, rekao je Cables. »Volio je moj način sviranja. Govorio je da imam taj prisan osjećaj, ali mislim da je to i zbog toga što sam mu život učinio jednostavnijim i lakšim.

Nisam mu radio probleme, nisam mu priređivao neugodnosti, nikad nisam bio bijesan, nisam ispoljavao svoju ljutnju na način na koji su ju ispoljavali drugi. Pomagao sam da se osjeća dobro. Mogli smo razgovarati. Pomogao sam mu da se osjeća prihvaćenim. Nije takav bio prema drugima. Znao je da mi se uvijek može obratiti sa svojim problemima, da ću ga saslušati, a kad smo svirali znao je da mi može vjerovati.

Naime, uvijek sam nastojao svirati tako da budem potpuno usklađen s njim. Kroz to sam nešto naučio – kad sviraš s nekime, moraš svirati uz njega i za njega. Zato sam svirao s mnogima, jer sam im se uspio prilagoditi, olakšati im sviranje i svirati tako da istinski sviramo zajedno. To nije zato što nemam ego. I ja imam ego, ali tu smo da sviramo glazbu, a ne da se svađamo i raspravljamo o tome tko želi što. Ja volim glazbu, on voli glazbu i želimo jedan drugome pomoći da se izrazimo. Želio sam da djelujemo na tim načelima.

Što god da je to, nastojao sam tako raditi, ali želio sam iskoristiti svoj sluh, svoj koncept, svoj tko zna što da bih pomogao da izvedbe uspiju. Također, razgovarao sam s njim. Razumio sam ga, znao sam odakle dolazi, razumio sam njegov smisao za humor. Poštovao sam ga. Divim se svim tim sjajnim glazbenicima s kojima sviram. Prema svim tim glazbenicima odnosim se s ljubavlju i poštovanjem, a tako se i oni odnose prema meni. Nisam mogao vjerovati da ću svirati sa zvijezdama kao što su Art Blakey, Max Roach, Philly Joe Jones… Sa svim tim glazbenicima koji su stvarali povijest i na neki način stvorili glazbu onakvom kakva je danas, davali nove smjernice u glazbi.«

Pozitivan duh

Surađujući sa spomenutim glazbenicima, George Cables je stekao ogromno iskustvo i razvio instrumentalističku i skladateljsku vještinu. Zato za svoje albume, osim jazz standarda, često snima vlastite skladbe. Izvodi ih i na koncertima, nerijetko kao posvete osobama koje cijeni. Upravo u tim djelima najizravnije se očituje njegova osobnost.

»Kad danas netko ima koncert ili snima ploču, kaže da će izvoditi glazbu Milesa Davisa, ili Dextera Gordona, ili Dukea Ellingtona ili Joea Hendersona i to privlači više slušatelja«, rekao je. »Radi se o nekome koga obožavamo. Glazbenici na taj način pokazuju da se sjećaju nekoga od njih i tako mu odaju počast. To je sjajno i ujedno pomaže u promociji.

Primjerice, svoj album »My Muse« posvetio sam partnerici i srodnoj duši Helen Wray s kojom sam živio dvadeset i osam godina. Zajedno smo proveli divne trenutke. Kroz tu glazbenu počast želio sam pokazati da je se sjećam i odati joj zahvalnost. Nije to nekakva morbidna počast. Još za njezina života za nju sam napisao dvije skladbe: »Lullaby« i »Helen’s Song«, a kad je preminula napisao sam »My Muse« jer ona je za mene bila upravo to.

Ali, to nije tužna skladba. Kroz nju se sjećam njezinog smisla za humor, svih duhovitih situacija, svega što je radila i govorila, njezinog pozitivnog duha. Ta je skladba ispunjena humorom i nadam se da slušatelje potiče na smiješak. Naime, ponekad proživljavamo čarobne trenutke koje ne možemo objasniti, ali »On« zna.«

Osim toga, Cables je za taj album, jedan od njegovih najboljih, odabrao standarde u čijim naslovima nailazimo na simboliku, koji se referiraju na spomenutu temu. »Razmišljao sam o tome kad sam ih birao«, rekao je. »Osim pjesme »You’re My Everything« na CD sam uvrstio još nekoliko balada. Cijeli je album u baladnom ugođaju. Od svega što sam svirao Helen su se najviše sviđale moje solo klavirske izvedbe. Poticala me da sviram solo. Puno je uvoda koje sviram u sporom tempu, puno je solo uvoda u izvedbama koje su na albumu.

Skladbu »You’re My Everything« donosimo u latin i swing izvedbi. »My One and Only Love« je također balada, kao i »My Old Flame«. Uvrstio sam i skladbu »The Way We Were«, ali ne na način kako ju je Barbra Streisand izvodila. U toj izvedbi također sviram spori uvod, a osjećaj je nadahnut skladbom »Poinciana«. Na CD sam uvrstio i skladbu »Hey, It’s Me You’re Talkin to« bubnjara Victora Lewisa koji je svirao na snimanju. Između nekoliko dobrih stvari koje su mi se dogodile prigodom snimanja CD-a, jedna je ta što sam ga snimio s predivnim osobama poput njega.«