Popularni glazbenik

GIBONNI ZA NOVI LIST ‘Zanimaju me samo ljudska prava i slobode. To je jedina važna politička tema’

Vinko Peršić

Foto: Milivoj Mijošek

Foto: Milivoj Mijošek

Koja je razlika između Zlatana i Gibonnija? Gibonni puno putuje i puno radi, a Zlatan leži na kauču i voli gledati TV. Tako da je to u stvari jedna prava hrvatska priča. Na jednog zaposlenog uvijek dođe jedan penzioner...



Dugogodišnji prijatelji i suradnici Oliver Dragojević i Zlatan Stipišić-Gibonni su prošle godine objavili zajednički album »Familija« u izdanju Aquarius Recordsa, a 17. lipnja s tim projektom ova dva hrvatska glazbena velikana po prvi put zajedno stižu na Ljetnu pozornicu u Opatiji s koncertom nazvanim »Familija LIVE«.


Uz pjesme s albuma »Familija« čut ćemo i niz njihovih kultnih pjesama uz koje su odrastale i zaljubljivale se brojne generacije i zbog kojih i jesu jedni od najvećih, najpopularnijih i najnagrađivanijih glazbenika ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj regiji.


Koliko je Zlatan Stipišić-Gibonni veliki čovjek široke duše koji nije ljubomoran na tuđi uspjeh i koliko voli Olivera Dragojevića koji mu je postao gotovo kao pravi član obitelji dovoljno govori podatak da mu je svojedobno poklonio jednu od svojih najboljih pjesama, čuvenu »Cesaricu«.


Nisam za inventure još




Vaš najnoviji studijski album »Familija« je kao kruna vaše karijere duge tridesetak godina. Je li to i vaše najzrelije ostvarenje?


– Dragi moj prijatelju Vinko, još se osjećam mlađahnim, pa nisam još za neke velike inventure u svom životu. Pošto o tome ne razmišljam, tako ni ne znam što bi bila kruna moje karijere. Imam snage i energije za napisati još koju pjesmu u životu, koje bi mogle ispasti dobro. Nemam čip u svojoj glavi za to pitanje. Album »Familija« ne doživljavam kao jedan od svojih albuma. On je nešto skroz izdvojeno, baš zato što na albumu jasno stoji »Oliver & Gibonni« i time jasno dajem do znanja da je to ravnopravni i zajednički album bez obzira na to što sam ja autor svih pjesama. Oliverov doprinos jednostavno je nemjerljiv. Poseban je po tome i nekako – naš!


Koja je razlika između Zlatana i Gibonnija?


– Gibonni puno putuje i puno radi, a Zlatan leži na kauču i voli gledati TV. Tako da je to u stvari jedna prava hrvatska priča. Na jednog zaposlenog uvijek dođe jedan penzioner…


Album i turneja »Familija« je svojevrsni presedan jer takav zajednički album dosad nisu snimila dva izvođača takvog kalibra kao što ste vi i Oliver. Zašto baš Oliver?


– Mi smo se odabrali međusobno, nije tu bilo nekog predumišljaja. Dobri smo prijatelji, volim način na koji on pjeva, a on voli način na koji ja pišem. Sada mi se čini da je nekako lako biti general nakon bitke, kada je sve završilo ovako uspješno. Ali bilo je puno pokušaja i popularnijih svjetskih pjevača, na primjer, možda se netko sjeća zajedničkog albuma Lou Reda i Metallice, svi su očekivali da će to biti veliki uspjeh, ali se to nije dogodilo. Teško je sve to skupa usporediti jer nisam ja Lou Reed, a bome nije ni Oliver Metallica.


Foto: M. MIJOŠEK


Foto: M. MIJOŠEK



Je li moguća još neka takva zajednička suradnja kao s Oliverom, recimo s vašim jako dobrim prijateljem Damirom Urbanom ili je zbog jako izraženih autorskih stilskih razlika takav album nemoguć?


– Dado je moj veliki prijatelj i pričali smo naravno o tome. Imali smo čak par ideja jer ja sam njegov veliki fan. Mislim da je on najtalentiraniji i najkompletniji rock glazbenik kojeg smo ikada imali na ovim prostorima. Kada bi on i ja nešto radili, to bi vjerojatno moralo biti nešto posebno i hermetično. Volio bih, recimo, da zajedno napravimo glazbu za neku kazališnu predstavu. To sam uvjeren da bi bilo sjajno.


Vi i publiku doživljavate gotovo familijarno. Čak je i jedan vaš koncert na Ljetnoj pozornici u Opatiji bio podnaslovljen ako se ne varam nekako u tom smislu…


– Da, taj koncert se zvao »Family date«.


Volio bih da sam produktivniji


Nastavimo s pričom o suradnjama. S vama su surađivali vrhunski domaći i strani glazbenici kao što su Pino Palladino, Manu Katche, Steve Stevens, Matija Dedić, Miroslav Tadić, Vlatko Stefanovski i Elvis Stanić. I ne samo jednom. Koliko vam je važna suradnja u glazbi i životu?


– To mi je jako važno, jer život je na svoj ludi način prekratak. Ne okreneš se oko sebe i zbog nekog neshvatljivog razloga proleti po pet, šest godina. Zato volim ljude koji imaju što reći, koji su vrhunski instrumentalisti i jako talentirani veliki kreativci. Nemam vremena maziti i njegovati svoj ego trip, već se želim što više družiti s takvim ljudima i biti zajednički kreativan ako nam se već ukazala prilika. Ne želim da mi život prođe na način da sam sam sebi dovoljan.


Deset studijskih albuma u 25 godina karijere samostalne karijere. Previše ili premalo?


– E sad, oni koji me ne vole reći će previše, a oni koji me vole reći će da im je premalo! A kako ja spadam u one koji me vole, volio bih da je bilo toga više i da sam produktivniji.


Prvo pišete glazbu pa tek onda tekst. Zašto?


– Nisam nikada smatrao da sam pjesnik koji će uglazbiti svoje stihove. Samo sam glazbenik koji će sa stihovima probati podcrtati raspoloženje glazbi koja nema riječi. Dogodilo mi se nekoliko puta u životu da sam napisao stihove koji su dovoljno vrijedni i sami na papiru, bez glazbe i interpretacije. Ti stihovi imaju na neki način sami za sebe zasebni život. Ako mi je pošlo za rukom da su neki moji stihovi dovoljno vrijedni da mogu stajati sami to mi je naravno veliki kompliment, ali mi nikad bila prvotna namjera.


Jeste li ikad napravili neki kompromis?


– Nikada nisam napravio kompromis u glazbi i uvjeren sam da nikad ni neću. Ako sam i radio kompromis, to je značilo da sam pristajao na nekakva sponzorstva i to samo od onih ljudi koji se nisu miješali u moju kreativnost. Mislim ako imaš nečiji amblem na kapi, to je puno manji kompromis nego da ti glavni urednik tvoje diskografske kuće dođe u studio i miješa se u sadržaj onoga što se snima kao što stalno rade sada ovim mladim izvođačima. Kada imaš sponzora koji ima dovoljno široku kulturu da te prati, to je identična situacija kao u doba renesanse kao što su umjetnici tada imali podršku od mecena, kardinala i grofova. U zadnjih 500 godina sve je to zapravo jako slično.


Pažljivo slušam


Koliko autobiografskog ima u vašim stihovima? Mora li pjesma biti autobiografska da bi bila iskrena?


– Glazba je ajmo reć’ rock-pop suvremena, možda najsličnija filmskoj umjetnosti jer je u njoj uključeno puno ljudi. I zna se dogoditi da imaš sreće i zoveš se Mel Gibson i možeš snimiti film koji se zove »Braveheart« o borbi Škota za nezavisnost, a da nisi živio u 14. stoljeću i nisi Škot. Ali taj tvoj talent ti omogućava da prikažeš vjerno tu situaciju na filmu. Tako da u mojim pjesmama ima puno autobiografije, iako nisu sve o meni, već o ljudima koji me okružuju. Ja ih pažljivo slušam, uživim se u njihovu priču pa je uspijevam smjestiti u prvo lice. Tako da čak i kad pjevam o drugima ipak malo na neki način pjevam i o sebi. .


Koji bi vas vaš stih najbolje opisao?


– »Radim na tome da ludilo moje ne istrči van«….


Što vas može naljutiti ili recimo ražalostiti?


– Zabrinjava me dosta kad vidim da ovaj svijet ide u rikverc. Bili smo svi skupa u boljem stanju 2007. godine nego sad 2017. godine. Imali smo otvorene granice, a sada stavljamo žilet žice. Na primjer, tada predsjednik SAD-a je bio Nobelovac Obama, a sada je Trump koji sebe predstavlja kao »Otrov za žene«. To je kao da je kod nas bio predsjednik Ivo Andrić, a nakon njega izaberemo nekoga iz Big Brother kuće. Cijelu Europu doživljavam kao svoj vrt, a SAD kao susjedov vrt s druge strane ceste i ne mogu se nikako pomiriti ni naviknuti s ovim rastućim fobijama!


Ni na jednom svom albumu ne dotičete se (aktualnih) političkih problema. Zašto?


– Zato što kad pjevaš o aktualnim političkim problemima opet na neki način zauzimaš stranu, staješ uz režim na primjer i kad padne režim padaš i ti s njim. To mi je bez veze, zanimaju me samo ljudska prava. To je jedina politička tema koja je bitna! Zanimaju me samo ljudske slobode i sva ljudska prava svih ljudi. Naravno da me kao Dalmatinca zanima gradnja Pelješkoga mosta, ali ne mogu napisati na primjer »Bluz za Pelješki most«…


Foto. M. ANIČIĆ


Foto. M. ANIČIĆ



Okvirni dogovor


Po čemu ste vi i Oliver slični, a po čemu različiti?


– Između Olivera i mene postoji jedna generacijska razlika – i u nijansama i detaljima se može iščitati. Oliver živi jednostavnije i njemu za istinsku sreću treba kutija duvana i dvije litre dizela da može ići na ribe. Ja pokušavam naučiti to od njega. On živi zen i moj je uzor. Ne treba mu ništa da bi bio sretan. Čisti zen!


Koliko ste sada s vremenskim odmakom od izdavanja albuma zadovoljni »Familijom«?


– Zadovoljniji sam nego kad smo ga objavili, onda kad sam slušao prve komentare. Bilo je tada kao kad malo dijete treba prohodati, svi smo bili uzbuđeni i nismo znali što će biti. Sada se osjećam jako dobro jer mi se čini da će neke pjesme s »Familije« još dugo biti u eteru i s vremenom će značiti još više. Konkretno tu mislim prvenstveno na »Udicu« pa »Nisi više moja bol« ili »Gdje to piše« i naravno »Sreća«.



Za ovaj koncertni spektakl za sladokusce ulaznice po cijeni od 170 kuna za stajanje mogu se kupiti na svim ovlaštenim prodajnim mjestima u sustavu Eventima, kao i na blagajni Festivala Opatija.



Kako će izgledati vaš zajednički nastup s Oliverom na Ljetnoj pozornici u Opatiji?


– Oliver i ja uvijek imamo neki okvirni dogovor koliko će tko svirati, ali se na kraju nikada ne držimo tog plana. Tu smo slični, dosta smo spontani. Oliver se često odluči pjevati pjesme koje su njemu najviše značile, a ne one što su bile najbolje na top listama. Ako sam super raspoložen, znam čak i neke svoje najtužnije pjesme preskočiti. Naš nastup sliči tome da je publika dirigent, a mi smo orkestar.


Ta energija od publike pređe na nas i zapravo dok koncert ne krene, nikad ne znamo u kojem ćemo smjeru ići. To je stvar trenutka i jako sam zadovoljan zbog toga jer mi nismo predstava od tri čina, nego ljudi kojima obraz dozvoljava da možemo mijenjati tijek koncerta u bilo kojem smjeru. Osjećam da će koncert u Opatiji biti odličan!