Liburnijski jazz krug ne posustaje! I dalje se razvija na zdravim osnovama. Osim već afirmiranih glazbenika djeluje sve više novih, mladih nadarenih jazzista koji taj glazbeni idiom shvaćaju ozbiljno, koji žive jazz, »ginu« za tu glazbu. Naime, to je često krvav i deprimirajući posao – ako na bavljenje jazzom gledate kao na posao – ali ako mu se predate srcem i dušom, pruža istinski ushit, uzbuđenje, duhovno i intelektualno ispunjenje, prosvjetljenje.

Tom su »ideologijom« zatrovani mnogi glazbenici spomenute regije. Zanimljivo je da, u doba kad se mladi nehajno odnose prema tradiciji i savjetima starijih, »tu dolje«, uz more, mladi jazzisti slijede put starijih, od njih upijaju iskustvo, zajedno s njima vježbaju, nastupaju, »krvare jazz«.

Među njima su dječarci koji su, stekavši potrebno znanje i iskustvo, utemeljili fusion sastav Salty Tails: sopran i tenor saksofonist Franjo Črnjarić, gitarist Leo Škec, klavijaturist Dorian Cuculić, bas gitarist Vedran Jurdana i bubnjar Sandro Legan. Naravno, svoju su znatiželju hranili istražujući nove trendove, nova postignuća na jazz sceni, ali i smišljajući vlastiti glazbeni jezik.

Nakon niza održanih koncerata, tek kad su se uvjerili u osebujnost i vrijednost vlastitih ideja, za diskografsku su kuću Croatia Records objavili CD »Cha’s posla« koji su javnosti predstavili 26. lipnja u predivnom ugođaju Trga Crekvina u Kastvu. Za dizajn omota albuma, koji glazbenu priču savršeno nadopunjuje i vizualno oplemenjuje, zaslužan je Mislav Lešić, dok su za fotografiju zaslužni Linda Blažić Mirošević i Zoran Mirošević. U razgovoru za Novi list o sastavu i albumu govorili su Franjo Črnjarić i Leo Škec, autori svih skladbi.

Kako ste zamislili promotivni koncert albuma »Cha’s posla«?

Leo ŠKEC: – Ovo nam je bilo prvo iskustvo organizacije nečeg sličnog i nije bilo lako – nakon što se nekoliko dana baviš kojekakvim poslovima oko organizacije i stalno si na telefonu – popeti se na binu, zaboraviti na sve i potpuno se prepustiti glazbi. Ipak, ambijent i zvuk je bio toliko dobar da smo istinski uživali. Glazba nas je ponesla, a reakcije publike za vrijeme i nakon nastupa bili su najveća nagrada i dokaz da se trud isplatio. Počinjemo raditi na drugom albumu, dakle moramo opet organizirati promociju!

Franjo ČRNJARIĆ: – Moramo se zahvaliti gradu Kastvu na financijskoj pomoći i prijateljima iz G.I.S.-a koji su nam također uskočili i napravili izvrstan zvuk i rasvjetu. Publika je bila odlična – nikada nas još toliko ljudi nije slušalo, a moramo se posebno zahvaliti i nekima koji su redoviti gosti na našim koncertima. Odsvirali smo sve naše skladbe, a program smo dopunili s nekoliko obrada koje smo sami aranžirali.

Glazbeno neuhvatljivi

Kako ste utemeljili sastav Salty Tales?

Franjo ČRNJARIĆ: – Salty Tailsi vuku korijene iz benda Tvrdokorne mrlje koji je 2009. godine začet u Puhačkom orkestru Lovran gdje su se članovi tadašnjih »Mrlja«, ili po domaći »Maći«, upoznali svirajući zajedno u orkestru pod vodstvom Miodraga Kašića. Postavu benda tada su, uz mene na saksofonu, činili Leo Škec na gitari, Josip Rubinić na trubi, Petar Tepšić na trombonu, Marin Juričić na bas gitari, Edi Lazarić na bubnjevima i Vanja Vitezić na udaraljkama. Svirali smo veseli repertoar baziran na funku, latinu i jazzu te ostvarili nekoliko uspješnih nastupa na jazz festivalima u regiji.

Leo ŠKEC:– Ipak, sedmeročlani sastav bilo je sve teže držati na okupu, pa smo se 2011. godine Franjo, Edi i ja odlučili raspustiti Tvrdokorne mrlje i krenuti u novi projekt koji bi žanrovski bio orijentiran više prema suvremenom jazzu. Neko smo vrijeme funkcionirali kao trio te bezuspješno pokušavali pronaći basista, a onda smo na jednoj jazz radionici u Rijeci upoznali mladog klavijaturista Doriana Cuculića, pozvali ga na probu i desilo se »ono nešto«. Shvatili smo da je to upravo ono što tražimo i na moj prijedlog novi kvartet je dobio ime Salty Tails, čime smo, po uzoru na uzrečicu »soli na rep«, htjeli poručiti kako želimo biti svoji, drugačiji i glazbeno neuhvatljivi.

Uspješno smo se predstavili publici na nekoliko nastupa, između ostalog i na MareziJazz festivalu u Sloveniji, a ubrzo postajemo kvintet s Vedranom Jurdanom na basu. Tada je bend zazvučao još kompaktnije i čvršće, a redovite probe dovele su do iznimne uigranosti benda te razvoja individualnih kvaliteta svakog glazbenika. Vrijedno smo skidali stvari svojih uzora – među ostalima Johna Scofielda, Joshue Redmana, Mikea Sterna, Johna Coltranea i Charliea Huntera, čime smo pronalazili zajednički glazbeni senzibilitet i paralelno gradili svoj stil. Rekao bih da naša glazba kombinira minimalizam i kompleksnost, liričnost i psihodeliju, tradicionalno i moderno. Današnja postava svira zajedno od 2014. kada je na mjesto bubnjara sjeo Sandro Legan.

Čarobni trenuci

Kako ste osmislili album »Cha’s posla«?

Leo ŠKEC: – Klik za album dogodio se kada smo shvatili da, na žalost, nema puno sreće od nastupa uživo. Sve smo teže nalazili prostore i festivale gdje možemo slobodno svirati i nastupati za publiku koja je došla slušati glazbu. Ipak, to nas nije obeshrabrilo pa smo se i dalje redovito nalazili, svirali za svoj gušt i gurali naprijed. Kad sam dečkima na jednoj probi rekao da bi nam bilo pametnije da se uhvatimo svojih stvari i da realno možemo objaviti album, svima je, uključujući i mene, to izgledalo pomalo nestvarno i daleko.

Franjo ČRNJARIĆ: – Zaključili smo da bi ipak pravi smisao našeg djelovanja bio da radimo naše skladbe i da je to ono što nas najviše ispunjava. U trenutku kada smo imali spremnih šest autorskih pjesama, a u bendu je zbog malog broja nastupa došlo do neke vrste zasićenja i pitanja »što dalje?« i »koji je smisao?«, snimanje albuma dalo nam je novi uzlet, smisao i novi val energije. Pjesme smo nekoliko mjeseci uvježbavali na redovitim probama, a sve smo snimili u dva dana početkom 2016. u »Highway studiju« Zvjezdana Ružića koji nam je bio i producent.

Sve pjesme su više manje bile spremne za snimanje izuzev pjesme »Pfifer« koju smo zadnji dan snimanja preradili u obližnjem kafiću i stvorili novu, zreliju varijantu, budući da je to naša prva autorska pjesma, nastala još 2010. godine u Tvrdokornim mrljama, a naslov joj je dao basist Marin Juričić.

Leo ŠKEC: – Samo snimanje proteklo je izvrsno! Snimalo se uživo i presretni smo da je na snimkama uhvaćena dobra energija i da su se dogodili čarobni trenuci. Od velike pomoći bio nam je Zvjezdan, kao podrška i vrhunski profesionalac. Prezadovoljni smo snimkama. Album nosi naslov »Cha’s posla« što ima tri značenja: prvo, snimljen je vrlo brzo i bez ikakvih poteškoća – čas posla, drugo, većina nas međusobno priča čakavštinom, pa su to i »čakavska posla«, i treće, da bi svirali i živjeli glazbu često moramo otići »ća s posla«, a Franjo je to učinio za stalno! Inače, Dorian, Vedran i Sandro su studenti, a Franjo i ja ih uzdržavamo!

Ambasadori jazza

Zašto je riječka scena toliko privlačna jazz glazbenicima?

Franjo ČRNJARIĆ: – Za to moramo zahvaliti našim veteranima jazza koji su sve započeli u jazz konobi kod legendarnog Boćota (kontrabasist Darko Mihelić) i naravno, s prvom jazz pojavom, koliko sam ja upućen, u Rijeci – festivalom Jazz Time, koji ove godine slavi 25 godina postojanja. Rijeka ima puno dobrih i vrhunskih glazbenika, od starijih koji su napravili i stvorili uvjete za razvoj mlađih generacije koje već vladaju hrvatskom jazz scenom, do nekih koje to tek čeka.

Imamo Liburnija Jazz festival i Jazz Time oko kojih se uvijek nešto vrti, a moram spomenuti jazz jam sessione koje sam, na inicijativu Josipa Surine, nešeg dobrog duha jazza, i uz pomoć Andreja s botela Marina, započeo ove zime. Počele su se »kuhati« razne stvari, otkrivaju se novi glazbenici i stvaraju nove kombinacije.

Leo ŠKEC: – Bolje bi bilo pitati: »Zašto je jazz glazba privlačna za riječku scenu?« Kao što je Franjo rekao, važno je da su pred mnogo godina udareni temelji i da je nekolicina entuzijasta pokrenula čitavu priču.

Oni nisu samo vrsni glazbenici, oni su ambasadori jazza u našem kraju, a naravno i šire. Smatram da nije čudno da se mladi »lijepe« na jazz jer na tu je glazbu teško ostati imun, ali je važno da ste u doticaju s njom, pogotovo na koncertima. Srećom, kod nas postoje manji koncerti i jam sessioni, ali i koncerti velikih, svjetskih zvijezda.

Što se konkretno Rijeke i Opatije tiče, naši festivali se muče i zbog smanjenih financijskih sredstava ne mogu držati razinu koji su imali prije pet ili deset godina, ali se svi nadamo da će stvari krenuti na bolje. Jazz svirke uživo u Rijeci su nakon gašenja »jazz Tunela« gotovo nestale, ali sad opet imam dojam da se priča zahuktava. Puno je mladih koji »grizu«, upijaju znanja od starijih kolega, neki studiraju i na jazz konzervatorijima u Italiji i Austriji, a to je jamstvo da jazz u Rijeci sigurno ima budućnost te da ima prostora za napredak.