Pijanist i skladatelj Matija Dedić objavio je još jedan album za stranu diskografsku kuću. Snimio ga je sa stranim glazbenicima, a kao i na ostala izdanja koja je ostvario u tom kontekstu, i na ovo je uvrstio dvije solo izvedbe. Poput albuma »Matija svira Arsena«, koji je slavljen kao jedno od najboljih hrvatskih diskografskih ostvarenja prošle godine, i ovaj je posvetio ocu – Arsenu Dediću. Zato i naziv »Dedicated«. No za razliku od spomenutog, za koji je snimio izvedbe očevih djela, ovaj donosi izvedbe skladbi Matije Dedića, s jednom iznimkom, standardom »The Meaning of the Blues«.

Svojevrsni je to nastavak glazbenih zamisli što ih je dokumentirao na autorskom solo CD-u »Ligherian Rhapsody« koji je objavila talijanska diskografska kuća Workin’ Label, na kojem se upustio u slobodnije glazbene forme, a koji je stjecajem okolnosti nepravedno ostao u sjeni CD-a »Matija svira Arsena« i svih aktivnosti vezanih uz taj CD.

– Budući da sam prošle godine napravio domaću posvetu ocu cijela je sezona bila u znaku toga – rekao je Matija Dedić. – Ovo je moja strana posveta ocu koja nije bez razloga jer su dvije solo pijano izvedbe koje se nalaze na ovom CD-u snimljene deset minuta nakon što je snimljen album »Matija svira Arsena«.

Naime, i ne sluteći da će nas Arsen napustiti, s Draženom Siriščevićem i Mirom Vidovićem nekoliko mjeseci prije dogovorio sam termin za snimanje albuma 2. rujna 2016. u »Lisinskom«. Iako je situacija kod kuće bila teška i otkazao sam koncerte, datum snimanja sam sačuvao. Ništa senzacionalno. Radi se o istom danu u »Lisinskom« kad sam snimao izvedbe za album »Matija svira Arsena«.

Na tom sessionu nisam odmah počeo ono što sam planirao, nego sam se noć prije odlučio iskoristiti ga i odsvirati očeve pjesme koje su mi bile pod prstima i koje najbolje znam. Ostatak glazbe za ovaj CD snimio sam u New Yorku i nakon povratka želio sam se isti čas posvetiti tome jer sam želio da krene, iako je u tom trenutku album »Matija svira Arsena« već bio objavljen. No, prava bomba s tim albumom je krenula u veljači i ožujku – došli su koncerti, dogodio se koncert u ZKM-u, Porin i uslijedilo je puno drugih koncerata, pa je »Dedicated« stajao u ladici. Nisam se primio ni miksa, ni ničega drugog.

Konačno je objavljen jer, koliko god sam bio presretan da je projekt posvećen ocu doživio takav uspjeh, s druge strane pitao sam se kad ću objaviti i ovo što sam tamo snimio.

Doza apstraktnoga

Osim te dvije solo izvedbe snimljene u »Lisinskom«, na CD-u »Dedicated« uvrstio je izvedbe snimljene u siječnju 2016. u New Yorku. Na albumu je tek jedna izvedba s bubnjarom, a do toga je došlo slučajno. Naime, Matija je poslije, početkom lipnja prošle godine, sa saksofonistom Jurom Puklom, bubnjarom Johnathanom Blakeom i kontrabasistom Mattom Brewerom u New Yorku snimio još jedan album koji će uskoro biti objavljen. Među ostalima snimili su i Dedićevu skladbu »Afmazur«. O tome je rekao:

– Kad smo radili set listu skladbi koje će definitvno biti na albumu, Jure je rekao da ta skladba neće biti na CD-u jer nije zadovoljan svojom svirkom. Ja, pak, smatram da je potpuno u krivu i to sam mu rekao te ga zamolio da ju ustupi meni, uz suglasnost ostalih glazbenika. Rekao je da je mogu uzeti. Želio sam ju uvrstiti na CD kao jedinu s bubnjarom.

Koliko god diskografija Matije Dedića bila šarena, uglavnom se vrti oko klavirskog trija ili solo nastupa. Na ovom albumu novina su sastav bez bubnjara i suradnja s violončelistom. Naime, ostale izvedbe Matija je snimio u New Yorku uz tenor saksofonista Chrisa Cheeka, violončelista Noaha Hoffelda i kontrabasista Johannesa Weidenmuellera, ili u triju bez Cheeka. Ne samo da je za jazzista neuobičajena suradnja s violončelistom, nego je neuobičajena i takva postava: kontrabas, violončelo, tenor saksofon i glasovir. Obično, ako je zastupljen violončelo, nije i kontrabas.

Takva, neuobičajena postava sjajno se uklopila u romantičarski pristup baladama, na tragu njegovih ranijih ostvarenja bliskih klasičnom glazbenom idiomu. Crossover je, pogotovo na njegovim solo albumima, bio zastupljen od početka karijere.

Zanimljivo je, jedan kolega koji je kolekcionar slika, a živi u Amsterdamu, poznaje njegova oca. Često mi je pričao da poznaje supernadarenog glazbenika koji je snimao za albume Brada Mehldaua s gudačima, a za takva snimanja ne zovu određene glazbenike bez razloga. Zato sam pomislio da bih morao biti fleksibilan i sposoban odsvirati sve što smislim. To su glazbenici koji su puno napravili i koje svi poštuju.

Znao sam da materijal mora imati dozu apstraktnoga, već zato što se izvodi bez bubnjara. Obožavam albume koje su snimili Lee Konitz, Charlie Haden i Brad Mehldau, te dvije koncertne snimke iz Los Angelesa. Jako me zanima takva atmosfera i zato mi je na pamet pao Chris. Sretan sam da mi se ti ljudi, kao što su Chris i Weidenmueller, odazovu na poziv i da takvi projekti uspiju. Zadovoljan sam jer svake dvije, tri godine krećem u takve akcije.

Prirodno mjesto

Nova je akcija u potpunosti uspjela. Matija je ponudio nešto novo i još jednom pokazao da je s razlogom naš najproduktivniji jazz glazbenik. Naime, svaki od njegovih albuma donosi drukčiju priču, predstavlja ga u drukčijem svjetlu, ukazuje na njegovu svestranost.

– Sad sam, ipak, morao ponuditi neki drugi zvuk, nešto što ljudi od mene očekuju. Sretan sam što sam uspio pronaći nešto novo, a ne da sam samo okupio neku »all stars celebrity« ritam sekciju i ponovno dokazivao što sve može biti kompleksno. Ako ovaj put nije sve ispalo najidealnije potrudit ću se da ustrajem na tom putu. Primjerice, moj nastavak domaće ili regionalne diskografije, koji je nedavno snimljen, dakle nastavak albuma »Matija svira Arsena«, također ide u tom smjeru.

Glazba je akustična, a osim čela pojavljuje se još jedno glazbalo koje na mojim albumima nikad nije bilo zastupljeno. Izguštao sam se raznih ritam sekcija, od suradnja s Antoniom Sanchezom, Kendrickom Scottom, Jeffom Ballardom, za koje sam pisao »milijune akcenata« i pokušavao da sve bude što kompleksnije. Došlo je vrijeme da se držim načela »manje je više«. Nemam više trideset i dvije, kad se sve to događalo. Mislim da je ovo logičan nastavak nekih mojih ostvarenja.

S druge strane, moram priznati, kad danas čuješ mlade glazbenike, strane i naše, primjerice ono što rade Zvjezdan Ružić i drugi – niti mogu više voditi borbu s mladima, niti imam potrebu izdržati tako nešto. On ili Marko Črnčec, a da ne pričamo o stranim pijanistima, su sjajni. Nemam više što tražiti u nečemu što ide u smjeru kompleksnog. Ovo je moje prirodno mjesto. Akustika je nešto iz čega dolazim, i kao klasičar, i po senzibilitetu. Puno više sam to ja na ovom nego nekom drugom albumu – rekao je Dedić.

Moja strast

Ta osobnost očituje se kroz njegov zreli pijanizam, ali i autorski rad. Proučimo li diskografiju, vidjet ćemo da je, iako je snimao tematske albume s djelima poznatih autora, od Gibonija do Dore Pejačević, na njegovim izdanjima zastupljeno najviše njegovih skladbi.

– Ne pišem puno, ali kad napišem skladbu zadovoljan sam. Pronašao sam svoj zvuk. Skladbe za ovaj CD pripremio sam u mjesecima nakon što je otac umro. Rađene su nakon tog ljeta, a neke su napisane i malo prije očeve smrti, primjerice skladba »His Visit« koja je, na žalost, meni dala naslućivati kraj, koliko god nisam znao da će nas tako brzo napustiti. Već tada je govorio: »Idem svom kraju, fade outu!«

– Puno sam bio s njim, ne samo privatno. Deset godina sam ga pratio na nastupima, putovao s njim i vidio nešto, eto, što se nažalost poklapalo s onim što je govorio. To je jedna od tih skladbi.

Što je odlučilo da album ne bude strogo jazzistički, ako pričamo o tome da nema bubnjara? Rekao sam da, ako već radim nešto za oca, to definitivno mora biti u smjeru nečega s čime bi on zaista bio zadovoljan. Zato mi je žao da nije čuo ovo, kao ni album s njegovim skladbama. Sad to glupo zvuči, ali mislim da bi konačno bio u potpunosti zadovoljan sa mnom da čuje malo violončela, gudača…

Još na početku moje karijere bio je presretan da sam pronašao glazbenu ladicu u kojoj sam u potpunosti zadovoljan, u koju sam se zaljubio i zato fanatično radio. Na sreću to me drži i dan danas, kao i u dane kad sam se s Boškom Petrovićem pripremao za prijemni ispit za jazz školu u Grazu. Ipak, silno je želio da budem aranžer, da pišem za orkestre, a nikad nije shvatio da sam najsretniji kad mogu čekati ono što će se dogoditi na bini, bez obzira desilo se loše ili dobro. Važno mi je ono što se događa na licu mjesta. To je bila moja strast.