Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
20. rujna 2019.
Filmske mutacije

Ženska prava hoću: Pobuna u Švicarskoj uređenoj po Božjem poretku

Ženska prava hoću: Pobuna u Švicarskoj uređenoj po Božjem poretku
Ženska prava hoću: Pobuna u Švicarskoj uređenoj po Božjem poretku
Autor:
Objavljeno: 28. kolovoz 2017. u 9:47 2017-08-28T09:47:34+02:00

Švicarski film je na ovogodišnjem jubilarnom izdanju Locarna imao iznimnu autorsku ekipu koje se nipošto ne mora sramiti. Iako je za njega tradicionalno rezervirana paralelna selekcija »Panorama Suisse«, njegovi autori bili su prisutni i u nekim drugim programima. S jedne strane, tu su klasični crowdpleaseri s feelgood štihom poput švicarskog kandidata za Oscara »Die göttliche Ordnung« u režiji Petre Volpe, koji je ovih dana mogla vidjeti i publika Sarajevskog filmskog festivala. S druge strane tu su njegovi eksperimentalni i hermetičniji izdanci poput Schaublinova »Dene wos guet geit« (One koje su dobro), ali i fini doksi poput »Wilkommen in der Schweiz« Sabine Gisiger.

Zajednički im je fokus na ženskim likovima u čijim se sudbinama zrcali švicarsko jučer i danas (povijest švicarskog feminizma, opsesija kontrolom, odnos prema imigrantskoj problematici). Nažalost, švicarski film teško se probija do naših kina. Tek mu je pretprošlo izdanje zagrebačkog Subversive Film Festivala posvetilo sjajnu retrospektivu koju on itekako zaslužuje.

Možda je tome razlog i švicarsko pozicioniranje izvan EU okvira, pa je akvizicija recentnih naslova sa švicarskim pečatom puno teža jer iza njih koprodukcijski najčešće ne stoje izdašni EU fondovi. No, možda će Volpin »Die göttliche Ordnung« (Božanski poredak) promijeniti dosadašnju praksu. Prosede koji autorica koristi blizak je naime britanskim komedijama a la Warchusov »Pride« i Coleov »Ženska prava hoću«. Samo što borbu za prava seksualnih manjina ovdje zamjenjuje borba Švicarki za pravo glasa. Poznato je naime da je Švicarska jedna od rijetkih europskih zemalja u kojoj ženama nije bio dopušten izlazak na birališta sve do 1972., dok je kanton Appenzell bio prisiljen prihvatiti žensko pravo glasa tek 1990. nakon što ga je na to natjerao Federalni vrhovni sud. Gore od tog kantona bile su tek zemlje koje se nikad nisu mogle pohvaliti ženskim pravima, poput Kuvajta, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata, ali i zemalja poput Kazahstana i JAR-a.

Pravo glasa

U Švicarskoj naime ne samo da nije bilo političarki, s parlamentom totalno ispražnjenim od žena, već nije bilo ni glasačica. Razlog tome ležao je u činjenici da svaka promjena švicarskog ustava mora biti odobrena na referendumu. Tako su prava švicarskih žena ovisila o onima koji su imali pravo sudjelovati u referendumu. Bili su to muškarci. Svjesne da je 67 posto muškaraca odbacilo promjenu izbornih pravila na referendumu iz 1959., tamošnje žene su se mobilizirale i započele borbu za pravo glasa u svim kantonima, selima i gradovima. Borba nije bila laka, jer su ta sela bila pod snažnim utjecajem crkve, ali i konzervativnijih žena kojima je dijagnosticiran sindrom alpskog kretenizma, a koje vjeruju da je rodna jednakost »protuprirodni grijeh«. U takvu političku klimu Volpe stavlja i svoju heroinu Noru (Marie Leuenberger, izvrsna), domaćicu iz zabačenog švicarskog alpskog sela, kojoj zadrti privilegirani muž brani da se zaposli, jer mu to dopušta švicarski zakon.

Ali Nora se ubrzo povezuje s udovicom Vroni kojoj država prijeti oduzimanjem restorana jer joj nije bilo dopušteno da kao žena vodi njegove financije, te rastavljenom Graziellom, čije će sočne domaće lasagne biti mamac u regrutiranju drugih žena u njihovoj borbi. Nora napušta muža i bježi s Vroni i sestrom Theresom u Zürich, zamijenivši strogu i tradicionalnu odjeću trapericama. Tamo će sudjelovati u hipijevskoj seansi čiji ih guru uči kako zavoljeti vlastitu vaginu, preciznije, »tigricu« (Nora naime nikad nije doživjela orgazam). No u sumanutoj paralelnoj priči vezanoj za erotski magazin, Volpe pokazuje da su žene u stanju čuvati svaku tajnu, koliko god autoričina priča kreće u predvidivom smjeru. Naravno, Volpe u osnaženju svojih likova ne ide daleko poput Spikea Leeja (šifra: Chiraq), iako je švicarskom filmskom mainstreamu udahnula dašak alpske svježine kakav zaslužuje.

Društvo kontrole

Ni borba koju u doksu »Dobrodošli u Švicarsku« vodi Johanna Grundel nije ništa manje žestoka, iako se ona ne događa u ranim sedamdesetima, već danas. Ta kći lokalnog ekološkog poljoprivrednika pobunila se protiv aintiimigracijske politike gradonačelnika Oberwilla, najbogatijeg gradića u kantonu Aargau, koji živi u vječnom strahu od »islamizacije naše male države«. Iako na izbjeglice u Švicarskoj otpada tek dva posto od ukupne populacije. On je član desničarskog SVP-a, partije čiji sljedbenici na skupovima klate ogromna alpska zvona i mašu švicarskim zastavama. No on će isto tako posjetiti grčki izbjeglički kamp, ali kako bi tamo jasno naglasio da Švicarska ne može primiti više od 600 izbjeglica. Jer, za razliku od Mađara koji to rade sirovo i agresivno, Švicarci će to isto učiniti diskretno, u rukavicama i »elegantno«. Iako ne znaš koji je pristup perfidniji. Jer, Johanna je tek izborila da njen gradić osigura smještaj jednoj kršćanskoj sirijskoj obitelji, dok su Eritrejci smješteni u obližnji Rudolfstatten.

Ali kad imućni stranci trebaju položiti milijune na švicarski Private Banking konto, kao što to pokazuju scene s ruskim i kineskim parom u izvrsnom igranofilmskom minimalističkom debiju Cyrila Schaublina »Dene wos guet geit«, onda su oni uvijek dobrodošli. U tu istu banku, autorova heroina polaže novac ukraden od imućnih starica kojima se lažno predstavljala kao njihova unuka. No dok specijalci koji čuvaju zgradu nakon prijetnje o terorističkom napadu, pričaju o novom brzom internetu Schweiz Everywhere ili novom jeftinom osiguranju koje im nudi njen call centar, postaje evidentno da su oni praktički žrtve iste prevare kao i naivne starice koje je Schaublinova junakinja preveslala. Jer, Schaublin pokazuje švicarsko društvo kao društvo konstantne kontrole, videonadzora i perverzne antiseptične repetitivnosti u kojem je jedini cilj pronaći najekonomičniju tarifu za smartphone. Društvo čija se svakodnevica sastoji od vječnog memoriranja brojeva bankovnih konta, pinova i passworda. Društvo u kojem Jacques Tati susreće Kraftwerk.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.