Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
31. ožujka 2020.
Piše Dragan Rubeša

Zenovski proces starenja: Tsai Ming-liang i Lee Kand- sheng - sretni zajedno

Zenovski proces starenja: Tsai Ming-liang i Lee Kand- sheng - sretni zajedno
Zenovski proces starenja: Tsai Ming-liang i Lee Kand- sheng - sretni zajedno
Autor:
Objavljeno: 21. ožujak 2020. u 11:07 2020-03-21T11:07:09+01:00

Još otkako se davne 1989. ukazao u TV debiju ekstraordinarnog Tajvanca Tsaija Ming-lianga (šifra: »Svi kutevi svijeta«), autorov glumački fetiš Lee Kang-sheng postao je simbol svih njegovih žudnji, poplavljenih života, loših vodoinstalaterskih radova i bolova u tijelu. Promatrati njihovu kemiju, isto je što i svjedočiti dugom i gotovo zenovski sporom procesu starenja. Gotovo da ne postoji komad iz autorova opusa u kojem se nije ukazao njegov životni partner Lee. Zato i ne čudi da se jedan od Tsaijevih komada zove »Lice«. Zato ima neke proklete simbolike da se svjetska premijera autorova najnovijeg komada »Rizi« (»Dani«), jednog od definitivnih vrhunaca ovogodišnjeg Berlinalea, dogodila 23 godine nakon što je njegova »Rijeka« na toj istoj priredbi osvojila Zlatnog medvjeda za režiju. Tada je festivalski direktor bio Moritz De Hadeln, promotor Pete generacije kineskog filma i veliki fan istočnoazijskih kinematografija

Opet je u prvom planu junakova misteriozna bol u vratu, koja ga je natjerala da se ne odvaja od ortopedskog imobilizatora. No dok se u »Rijeci« dogodio njegov neočekivani bliski homoerotski susret s ocem u mraku gay saune, sada se homoeros konzumira u sobi bangkoškog hotela. Iako nam se učinilo kao da smo svih tih godina promatrali jedan te isti film, Tsaijev opus kreće se u rasponu od minimalističkih kontemplativnih freski iz poplavljenog Taipeija, do performansa na ulicama Marseillea bliskih galerijskoj videoinstalaciji, u kojima je autor odjenuo Leeja u budističkog monaha (šifra: »Walker«), ali i koketiranja s virtualnom stvarnošću (šifra: »The Deserted«). Kao da je u svakom novom projektu pokušao odgurati vlastiti minimalizam do novih neistraženih granica.

Thank you

Tsaijev najnoviji film započinje dugim, gotovo desetminutnim zaustavljenim kadrom, u kojem autor promatra Leeja Kang-shenga s druge strane prozora, smještenog u fotelji. Vani pada snažna tsaijevska kiša. Refleksija balkona stvara bijelu liniju koja se proteže čitavim platnom, kao da probija Leejevu glavu. Taj statični prizor zamjenjuje kadar u kojem Lee leži nepokretan u kadi, da bi ga ubrzo zamijenio lik mladića u roza gaćama kojeg ćemo ubrzo ugledati u seriji sporih i zenovski dugih gastronomskih rituala, bliskih monotonom guljenju krumpira »Jeanne Dielman« iz istoimenog remek-djela Chantal Akerman. Samo što krumpire zamjenjuju tradicionalni recepti iz njegova sela. Zove se Non i glumi ga Tsaijeva nova akvizicija, tajlandski neprofesijski glumac Anong Houngheuangsy. Kako to već biva, Lee opet ima (misteriozne) bolove u vratu, čiji tretmani uz standardnu akupunkturu uključuju i neke druge pristupe.

Non i Kang naizgled pripadaju različitim gradovima i svjetovima (Taipei vs. Bangkok), iako dijele identične usamljenosti. Njihove (erotske) sudbine dogodit će se u jednom bangkoškom hotelu, uz (ne)vidljivu izmjenu tekućina i tijela, koja će uslijediti nakon senzualne masaže mirisnim uljima. Non je živa reklama za donje rublje Calvina Kleina, kao što je to nekad bio Mark Wahlberg. Erotska dimenzija scene isparit će brže no što smo je uspjeli detektirati. Scena se završava jednim nježnim »Thank you«, budući da Non dobro zna da Lee ne govori tajlandski. Nakon seksa, Lee će mu pokloniti glazbenu kutiju s temom iz Chaplinova komada »Svjetla pozornice«, koju ćemo začuti dvaput. U oba slučaja, ona združuje magično s apsurdnim. Tsaijeva dubina, tišina i emotivnost nepokretnosti još nikad nije bila tako snažna.

Geste nježnosti

Na kontemplativnom nivou, Tsaijev rafinirani komad je totalni zanos, kao što su to i svi njegovi filmovi. Neka vrsta poruke tijela za dušu. Nakon seksa, Non i Lee vraćaju se svakodnevnim životima. Ali nešto se ipak dogodilo, koliko god Tsaiju nisu potrebne riječi da bi predmetima podario život. »Ovaj film je namjerno oslobođen od titlova«, navodi se na njegovu početku. Zato su »Dani« kulminacija Tsaijeve jednostavnosti. Trenutak u kojem autor odbacuje umjetnost u čistoći bijelog kadra, u kojem se bolna Chaplinova nježnost pretvara u kranje emotivnu gestu. Jer, Tsai više ne vjeruje ni u slike, ni u filmske priče. On jedino prihvaća geste totalne nježnosti. Kao da u tim nježnostima na jednu noć, njegovi protagonisti pokušavaju zaboraviti mračnu stvarnost i približiti se istini.

Ostaje tek Tsaijeva senzualna kamera, koja miluje njihova lica i svjetlosti. Pritom je posve nebitno je li riječ o muškarcu s gornjeg kata koji komunicira sa ženom kat niže kroz otvor probijen na podu njegova stana u kojem se koronizirao nakon što je Taipei pogodila tajanstvena epidemija (šifra: »Rupa«) ili je riječ o jednoj hotelskoj sobi u Bangkoku u kojoj se eros izmjenjuje s kristalnom čistoćom »nijemog« filma koji igra na duge krupne planove, kompoziciju prostora, tijela i gesti. Jer, Tsai Ming-liang pokušava još jednom dostići onu istu esenciju za kojom traga njegov budistički monah dok sporo hoda ulicama Marseillea. Posve je nebitno da li se to koračanje događa u Francuskoj ili Tajlandu, u virtualnom ili realnom diskursu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.