Željka Sukova i Aleš Suk: Rijeka još uvijek nije filmski grad

Foto M. Gracin

Aleš Suk: Rijeci bi dobro došla neka krovna institucija koja se organizirano bavi filmom. Rijeka ima puno talenata, ali fali neka organizirana i profesionalna njegaŽeljka Sukova: Rijeci nedostaju educirani filmski stručnjaci, iako, ovdje se čak i dosta ljudi bavi filmom, i njima u čast treba postaviti crveni tepih i proglasiti za njih praznik, za to što su dosad preživjeli

Željka Sukova i Aleš Suk poznati su riječki filmski bračni par koji zajedno »stoji« iza jednog od najnagrađivanijih hrvatskih filmova posljednjih godina, dugometražne dokufikcije »Marijine«, no i niza drugih projekata, kao što je suradnja s brazilskim redateljem Gustavom Beckom realizirana kroz film »Zimsko čudo«, također snimljen u hibridnoj formi dokufikcije. Međutim, jedan od najintenzivnijih projekata Željke i njezinog supruga Aleša koji je prašku adresu trajno zamijenio riječkom, jest razvoj edukativne kulturne platforme REFINERI koju u sklopu udruge UKUS razvijaju posljednje tri godine.

Radi se o godišnjem ciklusu od po tri radionice za potporu i razvoj autorskih filmskih projekata, od kojih se jedna, ona u srpnju, već treću godinu zaredom nadovezuje na međunarodnu radionicu Ex Oriente Film Instituta dokumentarnog filma iz Praga, posvećenu razvoju i financiranju dokumentarnog filma s područja središnje i istočne Europe.Ova suradnja, iako izvedena s vrlo skromnim budžetom, ne samo da omogućuje odabranim lokalnim autorima da usavršavaju svoje filmske ideje i projekte uz savjete vrhunskih profesionalaca, već u srpnju, konkretnije tijekom idućeg tjedna, u Rijeku dovodi i osamdesetak filmaša iz cijele Europe. Dio predavanja koje u ulozi mentora ovi europski filmski gosti drže polaznicima radionice otvoren je za javnost, a riječki ljubitelji filma imaju priliku vidjeti i neke od njihovih recentnih filmova.

Dodatna vrijednost

Što vas je potaknulo da osmislite koncept REFINERI?

ŽELJKA: Mi smo s našim projektima dosta putovali po svijetu i bili smo i na nekim lijepim radionicama za razvoj projekata kao što su CPH:LAB u Kopenhagenu ili BAL u Buenos Airesu, gdje smo bili oduševljeni organizacijom i programom, pa smo inspirirani time željeli nešto slično napraviti i u Rijeci. Naše radionice ne služe samo onima koji ih pohađaju, već i nama koji ih organiziramo, najviše u smislu međusobne inspiracije i razmjenjivanja ideja i ostvarivanja novih kontakata. To je vrlo važan segment, jer se filmovi kao umjetnost za publiku ne mogu raditi ako ne komunicirate o njima s drugim ljudima. Savjetovanje na filmovima se u svijetu skupo plaća, a na ovaj način svi to imamo omogućeno tijekom radnog procesa, i to je važna stvar.

ALEŠ: Probali smo sve dobro što smo vidjeli primijeniti u naš model radionica i implementirati ono što nam se činilo da nedostaje – opuštenu atmosfera i prostor s dušom koji bi bio sam po sebi inspirativan. Recimo, neke smo filmske projekcije organizirali na brodu Galeb, na plažama, u gradskoj vijećnici, da filmovima damo novi kontekst i dodatnu vrijednost. Uvijek želimo napraviti i popratnu izložbu jednog od mentora i nastojimo pomiješati taj svijet filma s njegovim drugim »graničnim« umjetnostima.Koliko je bilo teško postaviti ovu edukativnu platformu na noge? Koliko su vam pri tome bili važni vaši kontakti i veze koje ste stekli u procesu rađanja vlastitih filmova?

ŽELJKA: Cijeli naš koncept je baziran na kontaktima s raznim autorima i institucijama, s kojima smo imali veliku želju nastaviti suradnju i pozvati njih u naš morski svijet. U početku baš i nismo imali ideju u što se upuštamo i koliko tu ima posla, jer je rad na takvoj radionici jednako zahtjevan kao da jednom godišnje radite film. No i dalje to guramo nekako iz svoje ljubavi i optimizma.

ALEŠ: Tu su nam naravno pomogli i naši kontakti iz Praga, dakle Institut dokumentarnog filma (IDF) koji su zapravo osnovali naši prijatelji i kolege, također filmaši iz praške filmske akademije. IDF je velika neprofitna institucija koja se ne bavi samo raznim edukativnim programima, nego i svim aktivnostima oko filma, dakle oko njegove potpore, financiranja, distribucije, postprodukcije, promocije. Dakle tu je program Ex Oriente samo jedan u nizu. Oni su važna točka u srednjeistočnom svijetu europskog dokumentarnog filma i poveznica s njima bila je izuzetno važna za start naše platforme.

Profesionalno rešetanje

Vi ste se zapravo »ubacili« u njihov postojeći krug edukacija, uz neke vlastite dodatke?

ŽELJKA: Platforma REFINERI, dakle naša edukacija, funkcionira tako da na početku godine raspišemo natječaj, na kojem odaberemo projekte koji će na prvoj sesiji raščistiti svoje filmske ideje. Zatim slijedi ova zajednička ljetna sesija s ExOrienteom, koja našim polaznicima, odnosno dijelu njih jer od početnog broja projekata samo neki »prođu dalje«, posluži kao svojevrsno »profesionalno rešetanje«. Nakon toga bi u trećoj sesiji, na zimu, polaznici trebali sve to skupiti u čist, kristalno jasan projekt, praktički spreman za realizaciju ili postprodukciju.Mi smo na neki način ExOriente iskoristili kao vrstu prepreke: pokušali smo njihov program i ponekad malo krute okvire »raštimati« koliko se god može. Između ostalog, njihovi polaznici su gotovi filmski profesionalci, ljudi koji su već snimili filmove, dobili nagrade za neke svoje filmove i ljudi koji tu edukaciju plaćaju. Mi smo htjeli da to bude otvoreno za bilo koga i da pomognemo i ljudima koji jednostavno imaju dobru ideju, a pri tome ne moraju imati formalnu filmsku naobrazbu. Autori koje smo mi izabrali najnormalnije su se priključili u program Ex Oriente, iako im je u početku bilo stresno, jer većina naših polaznika nije baš vična tom profesionalnom filmskom funkcioniranju.

ALEŠ: REFINERI projekt služi za potporu i razvoj – mi pokušavamo pronaći interesantne autore s originalnim vizijama i pomoći im razraditi ideju i projekt na što bolji način, izvući što više iz njihovog autorskog potencijala, te otvoriti mogućnosti da njihova autorska vizija postane globalna i suvremeno aktualna.

ŽELJKA: Izuzetno je važno da neka tema, koja god bila, bude zanimljiva svijetu. Smiješno je da tema nekog filma bude interesantna samo Rijeci ili Hrvatskoj. Niti jedna grana umjetnosti ne bi smjela funkcionirati samo u granicama neke sredine. Znači, ovdje se u suradnji s raznim ljudima iz filmskog univerzuma naši polaznici mogu upoznati sa svime što svijet od njih zahtijeva. Uz to, mogu ostvariti korisne kontakte i suradnike za njihovu stvaralačku budućnost i sutradan recimo raditi zvuk u jednom, a montažu u drugom europskom gradu. Sve ovisi o njihovoj komunikativnosti i osjećaju za suradnju. A mi im pokušavamo pomoći maksimalno, pa tako, pored ostalog, imamo dogovor s art-kinom Cinema Nova, jednim odličnim art-kinom u Bruxellesu, da se završeni REFINERI filmovi prikazuju u njihovom programu, što je jedna od prvih distribucijskih točaka svakog projekta. Također pregovaramo i s nekima od vodećih muzeja i galerija u svijetu gdje smo i sami izlagali svoje filmove, da ugoste naš REFINERI program.

Hibridno stvaralaštvo

Iako su IDF-ove Ex Oriente radionice usmjerene dokumentarnom filmu, vi ste i u REFINERI platformi, baš kao i u vašim autorskim radovima, naklonjeni hibridnom filmskom izričaju. Zašto vas toliko fascinira eksperimentiranje s dva naizgled teško spojiva filmska žanra?

ŽELJKA: REFINERI je radionica koja se bavi hibridnim stvaralaštvom. To je za nas film koji ruši sve klasične granice bilo kojih formi. Nama je čak i želja da se za potrebe REFINERI-ja povežemo i s nekim institutom igranog filma te s nekim od instituta vizualnih umjetnosti. Momentalno na tome radimo, jer takva suradnja bi nas oplemenila na putu prema nekoj sasvim novoj filmskoj formi.

ALEŠ: U našim autorskim filmovima bavimo se tom nekom kombinacijom dokumentarne i fikcijske filmske prakse. Pokušavamo se fokusirati na to što možemo postići ukoliko jedan dio strukture filma napravimo negdje u prirodnoj situaciji ili obrnuto – kako neku prirodnu situaciju možemo implementirati u područje fikcije. Mislim da je to i svojevrsni trend u kinematografiji posljednjih godina i to ne samo zato jer je, primjerice, jeftinije angažirati naturščike. Lijepo je ponekad dozvoliti da situacija kaže svoje, da ne bude sve uvijek po nekom dirigiranom scenariju.

ŽELJKA: Uvijek ostavljamo rezervu za neko uzbuđenje i iznenađenje. Jedan dio filma je određen unaprijed i točno se zna što će se i kako događati, ali drugi dio je potpuno slobodan. Puštamo da se dogodi spontano što se treba dogoditi, i upravo to često rezultira najzanimljivijim trenucima. Naprosto nema pravila. Tako nas dvoje i živimo – nema pravila ni u filmu, ni u životu.

Koliko je autora, pogotovo naših lokalnih, prošlo kroz vaše radionice i biste li istaknuli neke projekte?

ALEŠ: Htio bih istaknuti Igora Bezinovića, jer zapravo sada snima autorski film koji je između ostalog razvijan na prvoj godini REFINERI-ja, i mi mu srdačno želimo puno pozitivnih iznenađenja. Dalje bih istaknuo i dansku produkciju rumunjskog redatelja Ionuta Pitorescua koji je našao sredstva, između ostalog, i na ovogodišnjem Cannesu. To će vjerojatno biti interesantan međunarodni film i izuzetno nam je drago da je on bio jedan od naših REFINERI polaznika. Prošlogodišnji projekt Marte Ožanić i Kristine Barišić, koji je djelomično inspiriran događajem kad su školu Pećine poplavili učenici, poetičan je projekt lokalnih autorica koji je privukao dosta pažnje mentora. Spomenuo bih i komorni slovenski projekt Ine Ferlan koji je već gotov i u rujnu će imati premijeru, a koji se bavi percepcijom svijeta bez sluha. Autorica je prvi put radila film, i njen je film lani pozitivno istaknuo naš najvažniji i najkompliciraniji gost.Kroz radionice se do sad razvijalo preko dvadesetak projekata, pri čemu je oko pola bilo iz inozemstva, a pola s lokalne scene koja time dobiva potencijal ojačati i razvijati se.

Nedostaje autorefleksije

Koliko prijava dobijete na natječaj? Kakvima ocjenjujete ideje domaćih, odnosno lokalnih autora?

ŽELJKA: Naše prijavnice su relativno nezahtjevne i svake godine dobijemo preko 30-tak, 40-tak prijava. Imali smo prijave iz različitih zemalja, najviše ih je međutim iz regije. Što se lokalnih autora tiče, česte su neprofesionalne prijave, diletantski ispunjene. Znaju nam, umjesto prijave, ideje slati preko Facebooka, a neki umjesto pisanja samo zovu telefonom.

ALEŠ: Smiješno je što se ljudima ovo događa tu pred nosom, a oni se prema tome tako ponašaju, među njima čak i neki poznati vizualni umjetnici. Imam dojam i da tu nedostaje te neke autorefleksije, odnosa prema tome što autor želi napraviti. Ljudi nisu sposobni ili su lijeni popisati to što žele raditi. Mislim da je dosta važno da potičemo autore da budu malo više svjesni tog procesa i rezultata njihovog rada, pogotovo ako je to nešto što treba ići u svijet. Drugi ekstrem su neki vrlo ambiciozni, veliki projekti koji uključuju na primjer tri države i šest medija. Ti su izvan okvira naše radionice i nečeg što se može idealno dogoditi u periodu od jedne godine unutar skromne financijske konstrukcije.

Kakvo je vaše mišljenje o filmskoj Rijeci, odnosno situaciji na riječkoj filmskoj sceni?

ALEŠ: Mislim da se u Rijeci u posljednje vrijeme događaju zanimljive stvari, sve više se rade filmovi. Kad smo prije pet, šest godina došli ovamo, situacije nije bila takva. Mi se isto trudimo ojačati tu produkcijsku snagu koju Rijeka sigurno ima, i zato smo osmislili REFINERI, da ne budemo samo oni koji rade filmove, već i da doprinesemo razmjeni znanja i suradnji.

ŽELJKA: Rijeka je po svojoj geografiji filmska i puno ljudi koji dođu oduševljeni su Rijekom kao lokacijom. No uvjeti koje Rijeka pruža naprosto nisu filmski uvjeti. Standardni minimalni budžet za napraviti film je, recimo, 100 tisuća kuna, a Grad Rijeka ljudima koji rade film daje po 15 tisuća kuna. Iako je situacija izvan Rijeke valjda još i gora. U inozemstvu se situacija kreće u drugim ciframa. Trebamo istaknuti i pohvaliti HAVC te Zakladu kultura nova koji djeluju apsolutno profesionalno i mogu se usporediti s jakim međunarodnim institucijama.

Krovna institucija

Je li sustav financiranja malo drugačiji u europskim gradovima? Možemo li reći da Rijeci nedostaje filmska institucija koja bi nabavljala sredstva za projekte iz više različitih izvora, a ne samo iz gradskog budžeta?

ALEŠ: Da, sigurno bi Rijeci dobro došla neka krovna institucija koja se organizirano bavi filmom. Rijeka ima puno talenata, ali fali neka organizirana i profesionalna njega.

ŽELJKA: Rijeci nedostaju educirani filmski stručnjaci, iako se ovdje čak i dosta ljudi bavi filmom, i njima u čast treba postaviti crveni tepih i proglasiti za njih praznik, za to što su dosad preživjeli. Jer, iako Grad izlazi u susret, i nama i drugima, po budžetima za film i uvjetima za filmaše Rijeka se ne može nazvati filmskim gradom.