Laureat Avvanture

Veljko Bulajić: Nemamo dobar film o ratu jer je rat još uvijek u psihi ljudi

Krešimir Bukvić

Domovinski rat je bio drugačiji rat od NOB-a, no vidim da neki autori imitiraju »partizanski film«, pristupaju Domovinskom ratu na sličan način u nastojanju da naprave spektakl pun pucnjave, ne shvaćajući da griješe



Ovogodišnju nagradu  zadarskog filmskog festivala Avvantura »Tomislav Pinter« za izniman doprinos filmskoj umjetnosti dobio je legendarni redatelj Veljko Bulajić. Naglasivši da mu je izuzetna čast što je nagradu dobio baš na festivalu koji promovira prije svega film, ne stavljajući u fokus crveni tepih, već filmske radnike, Bulajić nije propustio istaknuti ni činjenicu da ga nagrada veseli tim više što nosi ime njemu dragog suradnika i prijatelja, velikog hrvatskog, pa i svjetskog snimatelja Tomislava Pintera.


Dan nakon uručenja razgovaramo o nagradi, no i općenito o filmu. Iako u 88. godini, Bulajić je i dalje je vitalan i zaposlen, snimanje ga odmara, kako priznaje, pa stoga uskoro kreće s novim projektom – radom na filmu »Bijeg na more«. Razgovaramo i o  odnosu politike i filma, za što je Bulajić i više nego primjeren sugovornik.


Stopiran film o Vukovaru


U javnosti prepoznat prije svega kao redatelj »partizanskih« filmova, zahvaljujući u najvećoj mjeri planetarnom uspjehu njegove »Bitke na Neretvi«, Bulajić je, kao i mnogi drugi devedesetih, bio trn u oku određenim pojedincima i strukturama.





Nakon skoro pedeset godina od premijere, Bulajićeva »Bitka na Neretvi« ponovo osvaja Japan. Godine 1971. taj je film bio na visokom trećem mjestu po broju gledatelja u Zemlji izlazećeg sunca, a odlične rezultate na kinoblagajnama bilježio je i u ostatku svijeta. Danas, skoro pola stoljeća kasnije, »Bitka na Neretvi« počinje svoj novi život u japanskim kino dvoranama.



– Imao sam tu sreću što sam kao autor do devedesetih bio već poznat i priznat, i ovdje,  i u svijetu, pa je cenzorima bilo teško dići ruku na mene. No pitanje cenzure je uvijek i pitanje vlastitog odnosa prema njoj. Autor mora riskirati, mora imati dovoljno hrabrosti da uđe u određenu temu i da s takvom temom izađe vani.


Često smo svjedoci javnih prepucavanja o tome kada je bilo više cenzure u kinematografiji – onda u Jugoslaviji ili danas? Uvjeren sam da ste vi osoba koja o toj temi itekako ima što za reći.


– Pretjerane su priče da se u bivšoj državi nije mogao slobodno napraviti film. To mogu lako i dokazati. Naravno, uvijek je bilo krutih stavova, no vjerujem da će ljudi koji prate tu tematiku znati da je za vrijeme Jugoslavije bilo svega 3-4 filma u »bunkeru«. Među njima je bio i moj »Uzavreli grad«, koji je neko vrijeme bio zabranjen, no usprkos tome prikazan je na Venecijanskom festivalu. No, na prostoru Bosne i Hercegovine dozvolu za prikazivanje nikada nismo dobili, jer je film proglašen antisocijalističkim.


Držite se maksime da osoba koja stremi istini mora u većoj ili manjoj mjeri stalno biti u »sukobu sa sistemom«. U prilog tome možda svjedoče i nagrade, koje su u vašem slučaju bile brojnije u inozemstvu nego ovdje?


– Da, dobio sam puno priznanja i nagrada u inozemstvu na što sam jako ponosan. 


Svojedobno ste dobili i poziv u Hollywood, no niste otišli. Je li vam žao?


– Imao sam ozbiljnu ponudu da nakon filma »Vlak bez voznog reda« dođem u Hollywood. Ponuđeno mi je da budem godinu dana tamo, da vidim malo kako funkcionira rad u velikim studijima te da se nakon toga odlučim za jedan od tri ponuđena scenarija. No, nisam prihvatio jer ih nisam osjećao na način na koji sam osjećao svoj ambijent, svoju zemlju. Dakako da ponekad žalim zbog te odluke.


Što biste još izdvojili u svojoj bogatoj karijeri, ima li još neka situacija, neka prilika ili projekt koji niste realizirali i sad vam je žao?


– Žao mi je što nisam uspio realizirati film o Vukovaru. Imao sam pripremljen scenarij, i to odličan scenarij, kao i podršku inozemnih partnera, no iz meni i dan danas neobjašnjivih razloga netko je stopirao snimanje filma.


Ideološki obojeni filmovi


Žao mi je i što nisam zajedno s Orsonom Wellesom završio film »Smrt Staljina«, za koji smo također imali pripremljen perfektan scenarij i veliku podršku u Rusiji, posebice tada, kad smo radili na realizaciji filma, aktualnog zamjenika njihovog ministra kulture. Bila je to fina priča o posljednjoj Staljinovoj noći, no zaustavljeni smo u posljednji trenutak. Bilo nam je rečeno da još uvijek nije vrijeme za takav film.


Čini mi se da je bitka, ne na Neretvi, već u većini svijeta, stalno na relaciji – oni koji drže da još uvijek nije vrijeme za nešto, i onih koji smatraju da je uvijek pravo vrijeme za istinu. Iako ste snimili samo dva ratna, ili kako to mnogi znaju reći – »partizanska« filma – »Neretvu« i »Kozaru« – pa vam epitet ratnog redatelja i nije najprimjereniji, uspjeh u tom žanru vas svakako čini kvalificiranim da se malo osvrnete i na današnje »ratne« filmove u Hrvatskoj?


– Mi još uvijek nemamo prave filmove o Domovinskom ratu, kako iz povijesnog kuta gledanja, tako i kroz prizmu činjenice da rat još uvijek nije prestao u psihi ljudi. Domovinski rat je bio drugačiji rat od NOB-a, no vidim da neki filmski radnici imitiraju »partizanski« film, pristupaju Domovinskom ratu na isti način, u nastojanju da naprave spektakl pun pucnjave, dinamike, ne shvaćajući da samo od toga filma nema. No, da se razumijemo, i za vrijeme Jugoslavije je snimljeno neizmjerno puno loših ratnih filmova, svaka je republika nastojala dokazati da je ona ta koja je sudjelovala najviše u antifašističkoj borbi.


Još je jedna pojedinost rezultirala s tako velikim brojem ratnih, takozvanih partizanskih filmova – a ta je da je za te filmove najlakše bilo dobiti novac. Rezultat je bio ogroman broj šablonskih filmova, štancanih jedan za drugim, u najvećoj mjeri ideološki obojanih.



Novi film »Bijeg na more« Bulajić počinje snimati za nekoliko mjeseci.  – Tema je složena, isprepleću se događaji iz Drugog svjetskog rata i današnji. Teška tema za koju sam potporu dobio od HAVC-a i Istarske županije, gdje i snimam. Premijera će biti na idućem Venecijanskom festivalu, gdje imam uvijek otvorena vrata. Četiri su moja filma tamo prikazana, osvojio sam i Grand  prix za film »Skopje 63«, a i dva puta sam bio član žirija. Vjerujem da ću uspjeti dovršiti film do iduće Venecije i da će se svidjeti publici. Riječ je o suvremenoj temi koja problematizira odnos ljudi prema ratu, no isto tako i prema miru. Priča nije usko vezana za lokalnu sredinu, naš je pogled mnogo obuhvatniji, širi se i na Europu kao i na cijeli svijet.


Ako govorimo o hrvatskom filmu danas, ne samo ratnom, mislim da su dva osnovna problema: scenariji koji su u većoj mjeri na razini TV serija, a ne pravoga filma, kao i nedostatak sredstava. U tom smislu mislim da je Hrvatski audiovizualni centar puno toga poboljšao. Dignuti su kriteriji kvalitete filmskih projekata, no držim da ih treba dizati još više, kao što treba ojačati i podršku HAVC-u. Ne smatram da je hrvatska tako siromašna zemlja da ne može izdvojiti više za film. 


Vidim da pratite recentnu filmsku ponudu u zemlji?


– Pratim koliko stignem i mogu primijetiti da apsolutno postoji jedna generacija mladih autora i autorica koja obećava.


A to su?


– Ne bih nikoga izdvajao jer ih nisam sve vidio, no neću pogriješiti ako kažem da ta mlada generacija jamči kvalitetu. Ali, kako sam već naglasio, nedostaje jedan pravi, ozbiljni pristup hrvatske državne politike prema filmu.