Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. prosinca 2019.
Berlinale Special

Veličanstvena trauma: Kako je bilo biti umjetnik s istočne strane zida

 Veličanstvena trauma: Kako je bilo biti umjetnik s istočne strane zida
Veličanstvena trauma: Kako je bilo biti umjetnik s istočne strane zida
Autor:
Objavljeno: 27. listopad 2019. u 9:33 2019-10-27T09:33:00+01:00

»Gundermann« Andreasa Dresena i »Werk ohne Autor« (»Djelo bez autora«) Floriana Henckela von Donnersmarcka bave se životima umjetnika u DDR-u - Dresenov komad emotivni je biopic o istočnonjemačkom glazbeniku Gerhardu Gundermannu, a von Donnersmarckov film bavi se životom imaginarnog istočnonjemačkog slikara, u kojem su kritičari pronašli reference na slavnog Gerharda Richtera

Čak dva filma uvrštena u ciklus Berlinale Special koji trenutačno ide u riječkom Art-kinu - »Gundermann« Andreasa Dresena i »Werk ohne Autor« (»Djelo bez autora«) Floriana Henckela von Donnersmarcka - bave se životima umjetnika u DDR-u. Iako je riječ o jedina dva filma iz tog ciklusa koji nemaju pečat Berlinalea. Von Donnersmarckov komad premijerno je prikazan na lanjskoj Mostri, dok je onaj Dresenov zaobišao bjelosvjetske festivale A-lige bez obzira na autorov renome, ali je zato osvojio njemačku varijantu Oscara (Deutsches Filmpreis) u praktički svim kategorijama.

Dresenov komad emotivni je biopic o istočnonjemačkom glazbeniku Gerhardu Gundermannu, čiji je prvi LP »Manner, Frauen und Machinen« objavljen tek par godina prije no što je Honecker javio naciji da ne namjerava slijediti Gorbačova. A von Donnersmarckov film bavi se životom imaginarnog istočnonjemačkog slikara, u kojem su kritičari pronašli reference na slavnog Gerharda Richtera, možda i zato jer ga autor navodi na odjavnoj špici. No Richter je te poveznice rezolutno odbacio i distancirao se od filma.

Melankolični song

Gundermann je prije svega bio radnik i socijalist, a tek potom glazbenik. Iako će ga povijest upamtiti i po suradnji sa Stasijem. S istim je surađivao i istočnonjemački pisac Sascha Anderson, koji je u DDR-u imao status literalnog popstara. Zato Dresenova priča o Gundermannu na neki način povlači za sobom ovogodišnju »skandaloznu« dodjelu Nobela za književnost Peteru Handkeu. Može li se umjetnkovo djelo odvojiti od njegova života i može li se književnost (u Gundermannovu slučaju glazba) odvojiti od (dnevne) politike. Dresen ne nudi direktni odgovor, iako nam je ponudio dostatnu dozu ambivalentne »ostalgije«, možda i previše koncentriran na Stasi. Iako mu se glazbene numere u svom preciznom vintage tretmanu kulise i kostima doimaju poput nekakve DDR varijante MTV-a.

Jer, u Gundermannovu melankoličnom songu »Und muss du weinen« sublimirano je sve ono što zanima Dresena. Domovina, Rad, Emocije i Laži. U životu jednog aktivista, vozača bagera, ljubavnika, glazbenika i trudbenika rastrganog između zadimljenih dvorana, tvorničkih dimnjaka i ugljene prašine. S druge strane, von Donnersmarck igra u »Djelu bez autora« na ambiciozniji prosede blizak Reitzovu »Heimatu« i oslikava širu povijesnu paletu, stavljajući u prvi plan njemačke povijesne traume u razdoblju između tridesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Iako je najefektniji upravo prvi dio filma vezan za DDR i umjetnikove studentske dane u komunističkom Dresdenu (glumi ga Tom Schilling kojeg trenutačno možemo vidjeti u TV seriji »Isto nebo« u ulozi mlađahnog Stasijeva agenta na zadatku u Zapadnom Berlinu). Istočnonjemačka umjetnička scena, ona kazališna, koju prisluškuje notorni Stasi, bila je i tema autorova najpoznatijeg filma »Život drugih«.

U tim danima, von Donnesmarck gradi junakove tenzije na dvije fronte. Kao umjetnik pokušava pronaći »istinu« u slikarstvu, odbijajući prihvatiti ideologiju sovjetske propagande, iako je i sam oslikavao socrealističke murale s radnicima koji ponosno uzdižu srp i čekić. A kod kuće se mora suočiti s posve drukčijom istinom, inkraniranom u njegovu monstruoznim tastu (autorov glumac fetiš Sebastian Koch) odgovornom za smrt njegove napredne i slobodoumne tetke, koja će sterilizirana okončati u plinskoj komori kao žrtva nacističke eugenike. Ona će dječaku dati prve umjetničke lekcije tijekom njihova posjeta nacističkoj izložbi »degenerirane umjetnosti« u Dresdenu 1937., kad mu šaptom otkriva svoju strast prema Kandinskom.

Vječna patnja

I u Von Donnersmarcka snovi o Zapadu postaju konstanta junakova traganja za slobodom, kad Dresden zamjenjuje umjetnička akademija u Düsseldorfu i junakov mentor i profesor Van Verten koji priziva Josepha Beuysa. Iako autoru nije toliko bitan »umjetnički proizvod« kao generator istine, već umjetnikovo putovanje ispunjeno vječnom patnjom. Iako von Donnersmarck čak otkriva previše, kao da odbija igrati na misterij neizrečenog i onu opskurniju stranu te iste patnje koja se ne može definirati. Zato mu je prosede blizak retorici besprijekorno producirane TV serije u kojoj ništa ne ostaje skriveno. Jer, u toj istoj junakovoj boli reflektiraju se patnje čitave njegove traumatizirane nacije nakon pada nacizma, pri čemu autor ne bježi od romantične komponente.

»Ljudi posjeduju gotovo alkemičarsku sposobnost pretvaranja povijesnih trauma u nešto veličanstveno«, izjavio je von Donnesmarck u katalogu Mostre. Sada se ta alkemija promatra iz prizme autorove Njemačke, u dostatno protočnoj priči koja govori o ratu i bolima, umjetnosti i ljubavima, strahovima i željama za ponovnim rođenjem. No bez obzira na svu njenu eksplicitnost i nedostatak sjena, ima u toj priči neke instinktivne iskrenosti, koja promatra ranjeno srce jedne nacije. Ipak, možemo samo zamisliti što bi s tim istim povijesnim i melodramatskim materijalom učinio Fassbinder.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.