Savršeni rob(ot)

Iako je »Pripravnik« učinio stanoviti Maldijev odmak iz dokumentarne zone u onu igranofilmsku, riječ je u stvari o hermetičnom hibridu koji puno duguje autorovoj dokumentarnoj prošlosti. Ambijent u koji je autor izolirao svoje aktere blizak je vojnoj akademiji iz Musilova romana »Pomutnje gojenca Torlessa«. Samo što vojni dril zamjenjuje onaj ugostiteljski, sa školom u kojoj vlada rigidna disciplina i u kojoj se uči kako postati konobar i kako poslužiti gosta, odnosno, kako postati dobar rob. To je univerzum blizak formalizmima 18. stoljeća, čija pedanterija vodi računa o dužini učenikove kose i centimetrima između dva tanjura na savršeno postavljenom stolu. To je svijet mrtvih priroda, ne samo u pripremi jela, već i načina na koji se kokoš servira na tanjuru u njenoj prirodnoj veličini, doimajući se poput neke preparirane ptičurine iz prirodoslovnog muzeja, nalik onima iz ZOO-a u kojem je ambijentiran autorov izvrsni doks »Frastuono«.

Autorov komad bavi se komercijalizacijom adolescencije, čiji je svijet sveden na dvije kategorije – sluge i gospodare. Riječ je o totalno arhaičnom i zastarjelom svijetu, finih i uglađenih manira koji pripadaju nekim drugim zaboravljenim vremenima. Sve je tu podređeno strogim pravilima. Učenička uniforma ne smije biti zaflekana. Učenici ne smiju imati brkove, kozje bradice, zaliske i tetovaže. »Zamislite da deset sati dnevno nosite pladnjeve, tanjure i čaše«, kazat će njihov profesor. To je škola u kojoj njeni učenici moraju objasniti francuski sistem hotelske klasifikacije. »U Tokiju i Milanu hoteli imaju maksimalno 7 zvjezdica«, kazat će pripravnik Luca Tufano. »A u Finskoj?«, pitat će ga profesorica. Luca uči i to da je Italija demokratska republika temeljena na radu. Ali taj rad pretvara Lucu u savršenog rob(ot)a.U toj rigidnoj disciplini, Luca je stalno nervozan i nemiran. Prvi kontakt s vanjskim svijetom dogodit će mu se kad s učenicima posjećuje kruzer. Tek tada ugledat ćemo u filmu znakove suvremenosti – mobitele i espresso u kapsulama. Jer, Luca Tufano je savršeni olmijevski lik (šifra: »Il posto«).

U isti mah, Maldijev prosede krajnje je rigorozan, kontroliran i trezven, s fokusom na ono što dopire izvan kadra. Ne pričaj o sebi niti o svojim političkim i vjerskim uvjerenjima, jer bi time uvrijedio one koji s tobom ne dijele isto mišljenje. Klijent je najvažnija osoba i izvor vaše budućnosti. Osoba, a ne stvar. Ali ne osoba s kojom se svađamo ili joj proturječimo. To je mantra koju mora naučiti Luca. Iako je on više sveden na robotizirani predmet, nego na stvarnu osobu. Zasto je Maldijev komad nešto poput Weireova »Piknika kod Hanging Rocka« bez misterioznog nestanka. Nema tu deus ex machine ni pobune bez pobjednika. Sve se svodi na život podređen usluzi.

Inače, Maldi je kazao da je inspiraciju za film otkrio u Jonathanu Swiftu i njegovoj knjizi »Directon to Servants« (»Uputstva za sluge«) ali i saznanju da nikad u životu nije sreo sretnog tinejdžera. Jer, geste buntovnog Luce koje on mora usavršiti u ugostiteljskoj školi, svedene su na gotovo liturgijske rituale u njihovoj opsesivnoj preciznosti.

S druge strane, lik mlade vodičkinje u eksperimentalnom doksu »Krabi, 2562« nije ništa manji robot od Luce, dok stalno ponavlja turistima jednu te istu legendu, bilo da vodi svoju klijenticu u obilazak špilje ili pomaže paru američkih hipstera u odabiru jela na uličnom štandu, da bi im potom ispričala onu istu legendu koju je izgovorila već tisuću puta i odvela ih do oltara plodnosti na plaži, gdje će oni napraviti uniformirani selfie ispred njegovih drvenih falusa.

Leonardov »Žal«

Oni bi rado posjetili plažu koju su otkrili u nekom vodiču a la Lonely Planet. Ali ona im preporuča još ljepšu i romantičniju lokaciju. Jer, uvijek postoji ljepša plaža. Poput one na kojoj je Leonardo snimio »Žal«, ili one na otoku Jamesa Bonda (šifra: »Čovjek sa zlatnim pištoljem«). No u tom multidimenzionalnom istraživanju tajlandskog Krabija u društvu Suwichakornponga (šifra: »By the Time It Gets Gark«) i sam Rivers postaje neka vrsta slučajnog turiste koji balansira negdje na pola puta između pojavljivanja i nestajanja stranca, onog što se dogodilo prije i onog što je bilo kasnije, fikcije i stvarnosti, doksa i campa, masovnog turizma i rođenja holocena. Filma koji priziva turistkinju Isabelle Huppert u Sangsoovu komadu »In Another Country«. Ostaje tek neka vrsta Riversova »Kino otoka« s oronulim kinom zatvorenim još 1981., čiji atrij krase poderani plakati starih tajlandskih horora, i djecom koja unisono ponavljaju kako su »ponosni Tajlanđani koji štuju naciju, vjeru i monarhiju«.