Kad bi svi...

Spektakli egocentričnog demagoga: Filmski postizborni mamurluk Michaela Moorea

Dragan Rubeša

Foto Reuters

Foto Reuters

Da sluša savjete Micheala Moorea, SAD bi valjda bile najljepše mjesto na svijetu, iako je autorov populizam u stvari tako ohol i narcisoidan, da i američkim (rijetkim) ljevičarima postaje neugodno dok promatraju njegove tirade



American Psycho. Tako je glasio natpis na naslovnici francuskog »Liberationa« nakon Trumpova trijumfa, aludirajući na istoimeni roman Brata Eastona Ellisa, ali i njegovu filmsku adaptaciju iza koje stoji Mary Harron. Samo što u igri više nije yuppie koji gura štakore newyorškim beskućnicima u tjelesne otvore, već jedan groteskni dinosaurus koji će gurnuti onu stvar svijetu, tretirajući ga kao svoj privatni reality show (šifra: The Apprentice) u kojem će bilo kojem političkom vođi koji mu nije po volji reći, »Go sell the cookies!«, kao što je to poručio onima koji u njegovu showu nisu imali dovoljno poduzetničkog i investicijskog potencijala.


Za takvog klauna danas glasa nezadovoljna američka radnička klasa, vjerujući da će im jedan tajkun koji živi u svom staklenom tornju dati nešto više od jednog Sandersa, koji se poklonio Ms Killary nakon što su ga njeni »demokrati« otpilili jer je prema njihovim standardima bio preveliki »socijalist«, umjesto da shvati kako u toj i takvoj Americi više nema što tražiti. No zato američka radnička klasa očito nije isto što i škotska radnička klasa, koja je minirala Trumpove namjere, što se može lijepo vidjeti u sjajnom doksu Anthonyja Baxtera »You’ve Been Trumped« (Nasamareni ste), koji prati pobunu tamošnjih farmera protiv njegovih resorta i golf terena.


No dok o Hillary znamo sve, jer su rat u Siriji, rađanje Daeša i u krajnjoj liniji izbjeglička kriza praktički nezamislivi bez nje i njenih moćnih financijskih krugova koji su je podržavali i koji su joj financirali kampanju, o Trumpu znamo to da je u predizbornoj kampanji obećao kako će zid između Meksika i SAD-a biti još viši, iako je Obama imao u svoja dva mandata i više dovoljno vremena da ga sruši, ali mu to nije bio prioritet, kao ni neki drugi zidovi poput onog na Zapadnoj obali. Inače, najveći gubitnik američkih izbora nije samo Hillary Clinton, nego i Michael Moore kao njen filmski apologet, koji je tijekom američke predizborne kampanje iznjedrio svoj najnoviji doks »Trumpland«, inače snimku svog kazališnog stand-up nastupa, koji je američkom narodu mesijanski poručio, »I’m still here!«, tretirajući Hillary kao američku žensku verziju pape Franje. On je trebao biti nešto poput demokratskog antipoda kretenskom republikanskom TV guruu Dineshu D’Souzi.


Naivno i glupo




Njegov nastup koji krase Hillaryne fotografije iz studentskih dana na Wellesleyu, te njeni stari citati (»Strah je uvijek s nama, ali mi nemamo vremena za njega. Barem ne sada«), krajnje je bedast i naivan. Naravno, Moore kao da zaboravlja da je taj isti strah i sama posijala u zemljama u kojima je »intervenirala«. Ništa nije pomogao ni Mooreov prethodni doks »Where To Invade Next« u kojem njegov autor u vojničkoj uniformi ulazi u Pentagonovu kriznu sobu i preuzima zapovjedništvo, da bi američkom narodu tijekom svog evropskog itinerara pokazao kako treba izgledati istinska socijalna država. Otkriva da su u Sloveniji sva sveučlišta besplatna i rukuje se s predsjednikom Pahorom (susjedna Hrvatska nije bila dio njegova demagoškog itinerara, jer je valjda shvatio da je tamo ionako na snazi kurikularni bordel). Posjećuje Island, da bi pokazao kako su svi tamošnji bankari koji su skrivili krizu 2008. osuđeni. Odlazi u kuhinje francuskih škola da bi vidio kako njihove obroke kreira nutricionist, uz dvije vrste sira dnevno. Ulazi u tvornicu olovaka u Nurnbergu koja ima radnički savjet. Čudi se talijanskoj »tredicesimi« i glazbenim studijima u norveškim udobnim zatvorima u kojima uznici mogu snimati hip-hop. Čak je posjetio ginekološku ambulantu u Tunisu u kojoj žena može napraviti abortus o trošku države.


Naravno, pritom se mesijanski Moore u svom egocentričnom spektaklu ne osvrće na sve evropske Pegide i Orbanlande. Da sluša savjete Micheala Moorea, SAD bi valjda bile najljepše mjesto na svijetu, iako je autorov populizam u stvari tako ohol i narcisoidan, da i američkim (rijetkim) ljevičarima postaje neugodno dok promatraju njegove tirade. Mamurluk je ubrzo uslijedio Hillarynim debaklom. A na sceni ga zamjenjuju neki drugi pacifisti poput Anga Leeja. Protagonist njegova najnovijeg komada »Billy Lynn’s Long Halftime Walk«, adaptaciji istoimenog romana Bena Fountaina, postaje za Trumpovu eru ono što je za Nixonovu eru bio Ron Kovic u Stoneovu filmu »Rođen 4. srpnja«, s Irakom umjesto Vijetnama. Iz tog istog Iraka vraća se Leejev protagonist iz naziva filma (glumi ga Joe Alwyn), pripadnik jedinice pod zapovjedništvom poručnika koji štuje Krišnu (Vin Diesel). I dok će Kovic u invalidskim kolicima krenuti u antiratne prosvjede, Lynn će povratkom u SAD postati patriotska maskota za potkusurivanje, kao sudionik promotivne turneje koja će završiti njegovim spektakularnim maršom na pozornicu stadiona gdje su netom nastupili Destiny’s Child, kao zagrijavanje za utakmicu Dallas Cowboysa na Dan zahvalnosti.


Otvoreni prozor


Taj isti kičasti marš i njegova pompozna koreografija bliska »Avataru«, ne razlikuju se previše od onih koji se izvode u Pyongyjangu u čast sjevernokorejskog Velikog vođe. Lee ga orkestrira 3-D prizorima junakove iračke klaonice, njegovim adolescentnim libidinoznim maštanjima i obiteljskim večerama tijekom kojih se ne smije pričati o politici, iako ga njegova sestra Kathryn (Kristen Stewart) pokušava odgovoriti od još jednog odlaska na iračko ratište. Leejeva stvarnost postaje čisti specijalni efekt. Tu je i vlasnik Cowboysa (životna uloga Stevea Martina) koji bi s Lynnom i njegovom jedinicom potpisao filmski ugovor. Naravno, Trump nakon ovog filma neće biti ništa bolji ni pametniji, kao što ni SAD neće prestati otvarati nova ratna žarišta.


Zato ima neke proklete simbolike da je samo par mjeseci uoči američkih predsjedničkih izbora održana projekcija restaurirane verzije Scorseseova »Taksiste« koji slavi četrdesetu obljetnicu svoje američke premijere. Jer, kako je to u jednom razgovoru rekao njegov scenarist Paul Schrader, »Kad Japanac poludi, on će zatvoriti prozor i ubiti sebe. Kad Amerikanac poludi, on će otvoriti prozor i poubijati druge«. Upravo u tom otvorenom prozoru krije se način na koji se klasični američki egzistencijalni junak pretvara u masovnog ubojicu. You talkin’ to me? I dok se Mooreu dogodio postizborni mamurluk, Lee je jutro poslje dočekao u nešto boljoj formi.