Japanski redatelj Sono Sion je za svoje filmove (»Love Exposure«, »Cold Fish«, »Suicide Club«) već nagrađivan na mnogim priznatim filmskim festivalima, a ove se godine njegov film »Himizu« našao i u konkurenciji za Zlatnog lava na netom završenoj venecijanskoj Mostri.Prvi put u svojoj karijeri, Sono Sion je odlučio napraviti film za koji nije napisao originalni scenarij, već je odlučio ekranizirati popularnu istoimenu mangu Minorua Furuyaua. Himizu je skraćeni izraz od »himizu mogura« što je jedna vrsta japanske krtice, a doslovno značenje riječi je – skrivati se od sunca. Sono Sion prilagodio je priču današnjem vremenu, iskoristivši i katastrofu koja je zadesila Japan ovog proljeća te prikazao život dvoje teenagera koji odrastaju u totalnom kaosu.

Oboje mladih glumaca, Shota Sometani i Fumi Nikaidou nagrađeni su nagradom »Marcello Mastroianni« koja se na Venecijskom filmskom festivalu dodijeljuje najboljem mladom glumcu-glumici, a redatelj koji je u njihovo ime primio nagradu posvetio je ovaj film svim teenagerima svijeta.

U razgovoru sa Sonom Sionom, čuli smo i koji je njegov način rada s glumcima.

– Kad gledam filmove, najviše me zanima gluma i način na koji redatelj uspijeva izvući emocije iz svojih glumaca. U jednom intervjuu, John Cassavetes je rekao da za njega slikovni elementi filma nemaju nikakvo značenje – kamera snima samo ono što likovi rade – jer za njega film nije prikazivanje lijepih slika, već izražaj glumaca. Smatra da je zadaća kamere samo dokumentirati ono što glumci rade, dok je to za mene, dok radim film, najveća stimulacija. Nastojim stvoriti jasnu sliku glumčevog profila, a zatim sve podrediti njemu. Umjesto da objašnjavam glumcu kako će glumiti, ja promijenim scenarij i prostor kako bi se glumac mogao što više opustiti.

Realna slika

Film »Himizu« napravili ste po istoimenoj popularnoj mangi, no dosta toga ste promijenili.

– Manga je publicirana prije 10 godina i život je onda bio mnogo mirniji od onoga sa čime smo suočeni danas. Svjetska ekonomska kriza, a posebno potres i tsunami koji su pogodili Japan, prisilili su me da na neki način izmijenim kontekst priče, jer jednostavno nisam mogao nastaviti raditi film i praviti se kao da se ništa nije dogodilo. Iako sam veliki dio priče uzeo iz mange, izmijenio sam prije svega sudbinu glavnog lika, dječaka Sumida, a i ženski lik, djevojčice Chazawa, iako postoji u mangi, kao neka vrsta anđela nije uopće pojašnjeno zašto ona osjeća toliko ljubavi prema Sumidi pa je za mene bilo logično kreirati pozadinsku priču u kojoj sam želio pokazati njenu bliskost s dječakom zbog njenih osobnih obiteljskih problema.

Je li ovo vaša vizija današnjeg japanskog društva i posebice obitelji?

– Ne doslovno. No, ja baš i nisam ljubitelj klasičnih likova u japanskim filmovima. Većina filmova koji dolaze na međunarodne filmske festivale, a također su vrlo gledani i u Japanu, prikazuju uzorne obitelji s dobrim ocem, dobrom majkom, dobrim sinom i kćerkom, možda i dobrim psom – sve to spakirano u krasnu toplu priču. Mnogo se takvih filmova pravi u Japanu i ja sam siguran da ima mnogo takvih obitelji, no ako gledate samo takve filmove nemate potpunu sliku društva, jer ako čitate novine svaki dan možete naići na obiteljske nesreće pa i ubojstva. Ljudi me također pitaju zar je Japan zaista tako nasilan kao što se vidi u filmovima, no to je samo nešto što mene privlači kao tema – to zaista nije realna slika Japana. U Japanu inače mnogi misle da su moji filmovi čudni i smatraju me perverznom osobom. U svim mojim filmovima nalaze se sitnice iz mog života. Stoga, možda moja obitelj nije bila dobra i možda sam više ljubaznosti dobivao od stranaca.

Sudbina u rukama

Ipak, koliko se život mladih promijenio od vremena kada ste vi bili teenager?

– Mislim da nema tako velike razlike. Čuo sam jednom da je na nekim starim iskopinama pronađen zapis »Današnja omladina bi se trebala bolje ponašati!« Takve poruke možete naći u svim civilizacijama, pa je očito da je ta poruka vrlo univerzalna i bezvremenska. Izgleda da tako svi razmišljaju o mladima jednog dana kada ostare.

Jedna od tema u vašem filmu je smrt i samoubojstvo, čak i roditelji potiču djecu da to učine.

– To je nešto vrlo specifično za Japan, harakiri ili sepuku, dostojansveno samoubojstvo. Možda se može reći da je to japanska estetika da sami odlučite o svojoj smrti, kao npr. u vrijeme rata kada su mnogi radije napravili harakiri nego se predali neprijatelju. Ne želim reći da je to u redu, ali svakako još uvijek postoji u našoj kulturi. Mi nemamo Boga u kojeg vjerujemo, zato nam je dozvoljeno da sami odlučujemo o sudbini – takva odluka čovjeka čini časnim.

U filmu se također spominje to da Japanci nemaju Boga.

– Mi zato imamo cara, vjerojatno znate za naš banzai – pozdrav caru. No, car nije taj kome je stalo do ratovanja, već se militantne vojne vođe služe njegovim likom da bi podigle mase. Kažete vojnicima da caru traži da se borite za njega i to se ne može odbiti. Mnogi vjerski vođe također koriste Boga na isti način. Za ratove nije kriva ni religija, ni Bog već ljudi, koji ga upotrebljavaju za vlastite bolesne ciljeve.

Dubok trag

Koliko vas je osobno pogodila katastrofa koja je zadesila Japan 11. ožujka?

– Na sreću živim dosta daleko od tog područja, no u svakom slučaju tako nešto se ne može ignorirati – pogodilo je cijelu zemlju i ostavilo dubok trag, posebno radijacija.

Je li se situacija donekle poboljšala?

– Ne znam točno što bih rekao. Od vijesti koje dobivamo još uvijek pokušavamo razlučiti što je istina od svega što nam vlasti serviraju, ali trebat će proći još puno vremena da bi se moglo razlučiti koje su odluke bile u redu, a koje nisu.

Vi ste ipak otišli tamo i snimali.

– Otišao sam u područje koje je bilo pogođeno tsunamijem u travnju i stvarno sam se dugo borio s mišlju snimati tamo ili ne. Na toj je lokaciji poginulo jako mnogo ljudi, mnogi još uvijek nisu ni pronađeni, pa mi se činilo da s moralnog gledišta možda nije u redu tamo snimati, ali ipak sam to učinio. Prije nego sam krenuo u Veneciju opet sam otišao na isto mjesto i ustanovio da tamo više ničega nema. Sve je očišćeno, vidljiva je samo izravnata zemlja, kao da se ništa nije ni dogodilo. Tada mi je bilo drago da sam stanje nakon tsunamije uspio zabilježiti na filmu, jer tko god pogleda moj film vidjet će što se dogodilo na tom mjestu. Nakon svega što nam se dogodilo, raditi na ovom filmu za mene je bilo kao psihoanaliza i moj način života i razmišljanja uvelike se promijenio.