– U ljeto 2013. imala sam skoro gotov dugometražni dokumentarac radnog naslova »Fotošopiranje«, u kojem sam pokušala o žutim medijima, možda i medijima općenito, govoriti kroz nekoliko osoba, junakinja našeg doba iz one niše koju mi nazivamo celebrity. To je bila jedna gruba, gorko-slatka komedija o svima nama, o tzv. glamuru u zemlji koja se raspada po svim šavovima, kazuje autorica.

Naš privatni Detroit

U tom je smislu jedna od važnijih scena i snimaka ona praznog Vjesnika, zgrade koja je, s pravom kaže Menđušić, naš privatni Detroit, napušten grad. Čekalo se samo »šmirglanje« filma, no u listopadu jedna od protagonistica pogiba.

   – Našli smo se, u produkcijskoj kući Studio Dim, pred dilemom. Bilo je ili potpuno izbaciti njezin materijal makar nam je dala svoje povjerenje, ili pokušati izvući taj materijal i s njim napraviti film. Nijedna opcija nije dobra, a između te dvije odluke nema puno prostora za driblanje, veli Menđušić.

   Nije, naime, film biografski, nije rekonstrukcija jednog života.

   – Ulovljeni su neki trenutci koji se čine bitni, ali ne za razmijevanje njezinih odnosa ili stanja, ne za razumijevanje kakva je ona bila. Želja nam je bila prikazati jednu mladu curu koja se, (ne)dobrovljno, našla u onom što nazivamo žuti mediji, što ju je ponekad veselilo, a ponekad boljelo. Želja nam je bila da zabilježimo trenutak kada ona zapravo želi odustati od toga. Dakle, netko tko je bio dio onog što mi hoćemo prezirati, a zapravo hrani naše, čitateljske, gledateljske strasti, u jednom trenutku kaže: »Ja ne bih više! Kako da se iskopam iz toga?«, otkriva Menđušić.  

   Ali, vani se iz toga ne može!?

   – Možda bi se i moglo. Upravo zato što je tema bila naslovnica, činilo mi se korektnim da ljudima kažemo – možda bi, možda ne bi. Njoj se, u jednom trenutku, učinilo da ne želi biti dio toga i da bi možda mogla svoj život kontrolirati kroz svoj rad. Je li za to bilo prostora u ovom našem zajedničkom prostoru, bi li imala snage, bi li imala prilike, bi li imala sreće na poslu, to mi ne odgovaramo, jer ne znamo. Dakle, niti je biografija, niti znamo išta o njezinim odnosima, samo u jednom trenutku ona kaže – to nije to! To je film kojig zapravo najavljujem s nelagodom, jer nije to film koji sam željela snimiti. Ali, netko koga je šira javnost doživljavala kao privatnu svojinu i smatrala da u tome uživa, u jednom trenu veli: »Ja više ne bih bila u tome, to nije dobro za mene«. Nije to veliko, nije to najveće na svijetu, ali meni se učinilo da je taj trenutak važan, kaže autorica.

   Na žalost, odgovora na pitanje mogu li slavni izaći iz svega kad im se učini da to nije to, nemamo.

   – Ne moraliziram nad žutim medijima, niti su oni naš izum. Taj spoj važnih tema i trivijale postoji svugdje. Ali, dok u Americi postoje ozbiljne korporacije, mi se ovdje igramo korporacija, dok tamo postoje ozbiljne industrije, mi se igramo da postoje i u nas. Tako se igramo i glamura koji ne postoji, jer ne postoji show bizz, ne postoji industrija. Nijedna naša cura ne može biti Kim Kardashian, smatra Menđušić.

Žena i glumica

Teško je, međutim, ne pitati kakva je zapravo bila Dolores Lambaša?

   – Ne znam, jer nismo proveli toliko vremena da bih je mogla opisivati, niti bih se to usudila. Znam nekoliko stvari: znam da je bila marljiva, znam da je bila poštena u odnosima i da bi odradila sve što je obećala, znam da je bila inteligentna, a i u filmu se vidi kako je ironizirala svoju sliku u javnosti što mogu samo inteligentni ljudi. Bila je korektna, marljiva, profesionalna, a kao glumica, bila je osjetljiva, imala je potrebu da je voli puno više ljudi nego što je potrebno, veli Menđušić.

   Može li nas, pak, film učiniti boljima, natjerati da na naslovnicama žutog tiska ipak, prije svega, prepoznamo ljude, ostaje vidjeti. Autorica, međutim, ističe nešto drugo.

   – Meni je osnovno pitanje zašto nam je kriva ona, ili netko drugi i zašto ćemo im tako spremno uputiti psovku, a užasno smo mirni i krotki prema ljudima koje mi plaćamo i koje smo izabrali da donose neke odluke u naše ime!? Količina verbalne agresije prema tim ljudima koji dobrovoljno sudjeluju u tome, nije proporcionalna onome što su oni uzeli od nas. To je, možda, neko pitanje koje se nameće, ili će se iz svega izvući, naglašava.

Život i film

A onda, tu negdje pred kraj razgovora, sve se nekako vraća na početak. Menđušić pita – što bi vi napravili da vam se ovo dogodilo, biste li izbrisali protagonista da ga nema, ili ne!?

   – Situacija je bila delikatna i moj prvi refleks je bio da pobjegnem. Čini mi se da sam radila velike probleme produkciji odgađajući to što ćemo napraviti. Međutim, u jednoj od zadnjih scena filma, Dolores je, u jednom dosta grubom dijalogu, suočena s pitanjem može li ona uopće izaći na scenu sama i držati tristo ljudi sat vremena pozornima. Ona nije odgovorila na to pitanje. Mi smo zaključili da može držati sat vremena tristo ljudi u kinu. Utoliko je to naš dug prema osobi koja nas je pustila u svoj život, kazuje Menđušić.

   Život i film su se posve isprepleli. Ili, kako kaže autorica koja je i sama jedno vrijeme zarađivala tako da reciklira vijesti o slavnima, počelo se snimati u duru, snimati lijepe cure u lijepim interijerim i eksterijerima, u trivijali, pamuku i mjehurićima od sapunice, da bi sve konstrukcije, sve teze srušila jedna sekunda.