Ovogodišnji program Tjedan kritike na Filmskom festivalu u Locarnu, u kojem se prikazuju samo dokumentarni filmovi, otvorio je francuski film »Adolescentes« (»Adolescentice«) redatelja Sebastiena Lifshitza. Film je stvaran pet godina i za to je vrijeme filmska ekipa jednom mjesečno posjećivala glavne junakinje filma Emmu i Anais snimajući njihov svakodnevni život unutar obitelji, škole i druženja s prijateljima. Pratimo njihove tinejdžerske godine kroz njihove osobne priče i međusobne razgovore, dok se u pozadini nenametljivo, ali vrlo jasno prikazuje društveno i političko stanje u današnjoj Francuskoj.

Radnja filma »Adolescentes« je vrlo zanimljiva i zabavna, a svi sudionici filma su potpuno prirodni kao pravi glumci pa je dojam kao da se radi o igranom filmu. S tom smo opaskom i započeli naš razgovor s redateljem Sebastienom Lifshitzom.

Gledajući vaš film, teško je povjerovati da se radi o dokumentarnom filmu.

– Istina je da je ovaj film na neki način mješavina dokumentarnog i igranog filma. Kada smo počeli snimanje, rekao sam djevojkama i svima ostalima da ne gledaju u kameru i to je prvi znak da bi to mogao biti igrani film, jer u dokumentarcima ljudi imaju reakciju da se obraćaju kameri. Dodao sam taj element s kojim nitko nije imao problema. Svi akteri filma su uglavnom bili potpuno koncentrirani na situacije i odnose s drugim osobama. Djevojke su se u potpunosti uživjele, pa su razgovori koje su vodile bili spontani i naprosto su zaboravile i na kameru i na filmsku ekipu oko njih. Moj cilj je i bio da kameru učinim što više nevidljivom, kako bih za njih dvije stvorio što diskretniju atmosferu i kako bi im što manje odvraćao pažnju. Snimanje je trajalo vrlo dugo i bilo je kao ritual. Dolazili smo k njima jednom mjesečno na dva, tri dana, jer više od tri dana je bilo previše za njih, pa su se one i ostali sudionici filma potpuno navikli na ono što rade. Sve je bilo vrlo ležerno i opušteno. Zbog svega toga se možda dobiva taj dojam da je film fikcija.

Drugi moment je glazba posebno skladana za ovaj film te format filma, cinemascope, koji je također povezan s igranim filmom i uglavnom se ne koristi na snimanju dokumentaraca. No ja zaista volim taj format i često ga upotrebljavam. Težio sam stvoriti mješavinu igranog i dokumentarnog filma, jer smatram da svaki dokumentarac ima u sebi nešto od fikcije i ovaj film nije rađen s namjerom da bude čista reportaža. Radi se o tome da dokumentarci obično nemaju formu, a subjekt o kojem se govori dovoljan je sam za sebe. No mene to ne zadovoljava, pa se trudim da koristim filmski jezik na isti način radeći na igranom ili dokumentarnom filmu.

Napad na Charlie Hebdo

Kad ste dolazili k njima na snimanje, jeste li imali plan o tome što bi one trebale raditi ili o čemu će razgovarati, ili ste ih jednostavno pustili da rade što hoće?

Poput, možda, scene u kojoj se govori o terorističkom napadu na Charlie Hebdo. Je li to bilo inscenirano?

– Ne, to je bilo stvarno. Taj događaj je za njih, kao i za sve ostale u Francuskoj, bio veliki šok i svi su imali potrebu cijelo vrijeme o tome govoriti, pa je to bilo lako. Radi se, primjerice, o sceni kad Anais i Emma idu do rijeke i razgovaraju o tome hoće li Anais imati seks prvi put, a bilo joj je važno znati kako na to gleda Emma. Na taj sam ih razgovor ja naveo, jer o tome su stalno razgovarale dok nisu bile pred kamerom i rekao sam im da želim da o tome razgovaraju i ispred kamere. Rekle su mi da ne žele o tome razgovarati dok ih se snima, a ja sam im rekao da ne razumijem zašto jer o tome razgovaraju cijelo vrijeme: »Film govori o vama, o tome što se događa u vašim životima tako da moramo imati i taj razgovor jer je on važan dio vas. Film je portret o vama i trebate biti iskrene i govoriti o onome što je za vas važno«, objasnio sam. Shvatile su što želim od njih, ali ipak je bilo potrebno mnogo pregovaranja.

Kako to da ste odabrali djevojke za junakinje filma?

– Moja početna ideja za film bio je dječak. Budući da sam i ja muško, izgledalo mi je jednostavnije prikazati intimni život dječaka i mislio sam da bi film s djevojčicom u tom smislu mogao predstavljati problem. Za vrijeme priprema za snimanje kontaktirao sam direktore nekoliko škola i rekao im da želim pronaći jednog dječaka za film. Najprije su me pitali zašto želim dječaka, a onda su mi rekli da iz iskustva mogu reći da dječaci u tim godinama nisu posebno zanimljivi. Većina ih je vrlo nezrela i nesigurna u sebe, dok su djevojke mnogo zrelije, zanimljivije i afirmiranije. Također su kazali da se, kad je riječ o dječacima od prije 20 godina ili danas, ništa nije promijenilo, ali kada se govori o djevojkama prije 20 godina i danas razlika je velika: feminizam, televizija i ostali mediji uvelike su utjecali na novu generaciju i to bi bilo zanimljivo vidjeti na filmu. To me zaintrigiralo pa sam odlučio intervjuirati i djevojke, a kada su došle Anais i Emma bilo je odmah očito da su nevjerojatno zanimljive kao osobe, svaka na svoj osebujni način, i jedini je problem bio koju od njih odabrati, jer ja sam namjeravao napraviti film samo s jednom osobom. Njih dvije su bile potpuna suprotnost. Emma, malo izgubljena i neodlučna, malo depresivna i nesigurna u sebe, i Anais puna energije i s mišljenjem o svemu, vrlo razgovorljiva, puna života, zabavna i koja točno zna što hoće. Na kraju sam shvatio da su njih dvije zajedno idealan portret o tome što su tinejdžerice danas, a onda mi je netko rekao da su u istom razredu i da su najbolje prijateljice, što je i filmu dalo sasvim novu dimenziju pa je uz portret o tinejdžerkama to također i priča o prijateljstvu kroz vrijeme

Vrijeme razvoja i metamorfoze

Što vas je privuklo da se pozabavite upravo periodom adolescencije?

– To je vrijeme razvoja i metamorfoze i za mene je zanimljiva ta faza transformacije i evolucije. Kako dijete malo pomalo sazrijeva i postaje svjesno svijeta oko sebe. To nije jednostavan proces; stvarati pojam o svijetu i sebi samome i spoznati svoje sposobnosti. Kako reagirati pod stresom i pritiskom roditelja, obitelji, škole i cijelog društva da postanu netko i nađu sami sebe. Posebno u današnje vrijeme to je izrazito teško. Oni koji su odmalena svjesni svojih sposobnost su vrlo rijetki, a većina ih nema pojma tko su i stalno su pod utjecajem svih oko sebe, a mnogi samo žele biti unutar svog zaštitnog mjehurića. To je težak i problematičan period života jer su mladi pod stalnim pritiskom da se definiraju i treba im mnogo vremena da se pronađu, a svatko mora proći kroz taj period.

Koliko vam je bio bitan izbor manjeg grada u kojem ste snimali film?

– Tražio sam jedno neutralno mjesto. U Francuskoj postoje mnogobrojni filmovi o tinejdžerima, koji su uglavnom snimani u predgrađu koje je postalo vrsta klišeja, jer za mnoge novinare i filmske autore predgrađe je inkarnacija današnjice, svih problema i bolesti društva. No, ja smatram da se zemlju ne može ograničiti na tipizirani teritorij i zato sam mislio da bi bilo zanimljivo otići duboko u ruralno područje, u običan grad, vrlo jednostavan i neutralan, jer većina djece i tinejdžera živi u gradovima poput Brivea, oni ne žive u predgrađima. Mislim da je život tinejdžera bliži onome što se događa u Briveu, iako je ono što se događa u predgrađu spektakularnije. No ja nisam tražio nikakvu vrstu spektakla.

Brive je vrlo specijalan grad i to jest grad tinejdžera. Tamo ima mnogo srednjih škola, a uz gradsku djecu tu pohađaju srednju školu djeca iz svih okolnih sela. Tako da je i bilo zanimljivo i to koliko je grad zaista posvećen tinejdžerima, jer kad završe srednju školu, oni odlaze iz Brivea jer tamo nema nijednog fakulteta.

Predsjednički izbori

Na kraju filma uključeni su i predsjednički izbori i vrlo iznenađujuća reakcija Anais.

– Za mene je ta scena vrlo važna kako bih pokazao njihovo razmišljanje o politici, jer predsjednički izbori su veliki događaj i želio sam znati doživljavaju i one to tako ili ih za to nije briga. Naravno da je njihova reakcija bila različita, jer je i sredina u kojoj su odrastale različita. Emmi je bilo svejedno, no za Anais je Macron simbol bogataša i buržoazije i za nju on ne može biti osoba koja predstavlja nju, njenu obitelj i njenu sredinu. Pitao sam je: »Misliš li zaista da je Marine Le Pen osoba koja tebe može predstavljati?«, a njen odgovor je bio: »Naravno, zašto ne, ona je žena.« Ja sam rekao: »Da ona je žena, ali ona je fašist.« A ona me pogledala i pitala:

»Što je to fašist?« Nakon toga smo imali vrlo duboki razgovor. Za nju je bilo važno samo to da je ona žena i da ih može zaštititi. I zapravo, Marine Le Pen ima taj vrlo populistički diskurs zbog kojeg mnogi siromašniji građani i pripadnici radničke klase misle da im je ona mnogo bliža nego Macron, ali ja mislim da je to samo velika iluzija.

Izbori su katalizirali situaciju i tu vrstu diskusije jer njih dvije inače nisu nikada razgovarale o politici. Macron i izbori su za mene bili kao ogledalo, da pokažem što misle o tome i što on predstavlja za njih i na neki način nagovještaj onoga što se kasnije dogodilo sa »žutim prslucima«. Jer sredina oko Anais je ona koja ima najviše udjela u tom pokretu, a njen otac je također bio jedan od njih.