Iako se radi o antiratnom filmu, zbog nečeg izrečenog postao je kontroverzan. Zato ga je potrebno vidjeti danas, nakon dvadeset godina, i smjestiti u pravi kontekst
RIJEKA U ciklusu Zabranjeni i zaboravljeni filmovi, u Art kinu “Croatia”, riječka je publika prva u Hrvatskoj imala priliku vidjeti film “Dezerter” Živojina Pavlovića.
Iako ni nakon više od dvadeset godina nije stigao u službenu distribuciju (ili baš zbog toga), ovaj je film 1992. godine kada je završen, izazvao medijsku hajku (u Hrvatskoj predvođenu pisanjem Ivana Starčevića) i mnoštvo reakcija, koje su se slomile na glavnom glumcu filma – Radi Šerbedžiji. Nakon prikazivanja ovog antiratnog i antimiloševićevskog filma u Srbiji, Rade Šerbedžija morao je napustiti Beograd gdje su mu prijetili kao Tuđmanovom ustaši, u Zagrebu je bio prononsiran kao četnik i pristalica agresije na Hrvatsku, a u Sarajevu, gdje se namjeravao stacionirati s novoosnovanom obitelji – počeo je rat…
– Da sam tada znao kakve ću posljedice osobno povući snimajući film „Dezerter“, nisam siguran da bih prihvatio ulogu, rekao je Rade Šerbedžija, napominjući da je Živojin Pavlović njegov omiljeni režiser:
Film „Dezerter“ uklapa ljubavni četverokut u ratnu stvarnost. Njegovi muški protagonisti – trojica prijatelja, koji imaju ljubavnu vezu sa suprugom jednog od njih – uvučeni su u priču koja se dramatično razrješava u ratnim danima, kad glavni akter, umjesto da kao oficir JNA sudjeluje u „obrani“ Vukovara, napušta kasarnu i s kćerkom odlazi u Beograd.
Rade Šerbedžija maestralno je odigrao tešku ulogu prevarenog muža, razočaranog oficira i potpuno obezglavljenog čovjeka, koji sve zna, a ne može učiniti ništa. Između zločina i kazne, on se okreće alkoholu, zadržavajući pravo da se povuče iz svega, kao i da se vrati na ratište i pogine, ne znajući zašto. I za koga.
– Igrao sam u četiri Pavlovićeva filma i jednoj seriji, vjerovao sam u njega kao umjetnika i čovjeka, bio mi je prijatelj. I kad mi je izložio svoju dramaturšku ideju da jednom pričom Dostojevskog pokaže besmisao rata i ulogu JNA u rušenju Vukovara, pristao sam igrati dezertera, čovjeka koji se na svoj način reagira na besmisao u kojem se našao. Živojin Pavlović je bio predstavnik “crnog vala” u jugoslavenskoj kinematografiji, a ovo je sigurno njegov najcrnji film, koji pokazuje rat kroz urušavanje čovjekove ličnosti…
U vrijeme kada je film snimljen, živio sam u Beogradu već nekoliko godina, radio na Akademiji u Novom Sadu, oženio se Lenkom Udovički, čekali smo naše prvo dijete… Htio sam baš u toj sredini i ovim filmom reći što mislim o ratu. Zbog tih mojih stavova i intervjua u živo na beogradskoj televiziji – morao sam otići. Pucali su na mene kao neprijatelja… U Hrvatskoj je, pak, Ivan Starčević pisao kako sam snimao film u srušenom Vukovaru, optužujući me da – usred rata – veličam JNA i napad na Hrvatsku. Ponovo mogu reći samo to da je film snimljen u Beogradu, da nisam bio u Vukovaru – Pavlović je za potrebe završnih scena filma poslao u Vukovar samo snimatelja, da zabilježi posljedice djelovanja JNA na ovaj grad… Žika Pavlović je bio oštri kritičar Miloševićeve politike i ovim je filmom eksplicite rekao da je JNA srušila Vukovar, što je u ono vrijeme, u Srbiji, bilo vrlo hrabro. I opasno.
O filmu je prije projekcije govorio i Boško Picula, politolog i filmski kritičar, koji je rekao kako Živojina Pavlovića nije volio ni prijašnji režim:
