Prvi put sam gledala »Odiseju« na velikom platnu u Parizu i oborila me s nogu. Znamo da se njena priča odvija u svemiru, ali nisam očekivala tako neobičnu refleksiju o humanosti. Nisam bila sigurna jesam li shvatila autorovo misteriozno filozofiranje o crnom monolitu. Ali sam sve to prihvatila. Danas je teško imitirati jedan jedini kadar iz tog filma, jer je on tabu, totalni privatni teritorij. Njegovi specijalni efekti bili su neka vrsta koreografije, za razliku od onih danas koji ne proizvode iste fizičke dojmove.

A ni svemirski filmovi više nisu putovanja u nepoznato, jer je znanost od tada napredovala«. Tako je velika francuska redateljica Claire Denis čiji se genijalni film »Un beau soleil interieur« (Isabellino sunce) trenutno prikazuje u našim nezavisnim kinima, opisala svoje prvo iskustvo gledanja kultnog Kubrickova komada.

U sklopu ovogodišnjeg Cannesa, 50. obljetnica prikazivanja filma »2001: Odiseja u svemiru« bit će uveličana svečanom projekcijom njegove restaurirane kopije koja će se dogoditi 12. svibnja u sklopu etabliranog programa Cannes Classics. Bit će to čista fotokemijska kopija, bez ikakvih digitalnih trikova i remasteriranih efekata, u njenoj analognoj 70mm raskoši. Uvodnu riječ uoči projekcije dat će režiser Christopher Nolan kojem će to biti prvo pojavljivanje u Cannesu. Riječ je o autoru koji je tom istom filmu ispisao mini posvetu u finalnoj sceni »Inceptiona« (Početak) u kojoj umire Pete Postlethwaite. A na projekciji će biti nazočni i najuži članovi Kubrickove obitelji, njegova kćer Katharina, te njegov dugogodišnji partner producent i njegov zet Jan Harlan. Dan kasnije, Nolan će održati masterclass o Kubricku.

Svemirski eskapizam 

Inače, Denis trenutno radi na svom najnovijem znan-fan komadu »High Life« u kojem je angažirala Roberta Pattinsona i neizostavnu Juliette Binoche, a čija bi se svjetska premijera također trebala dogoditi u Cannesu, iako joj ne pada na pamet koristiti »Odiseju u svemiru« kao polazišnu točku. Naravno, ona nije jedina koja nije u potpunosti shvatila filozofiju famoznog crnog monolita.Veliki francuski teoretičar i eksperimentalni glazbenik Michel Chion, autor seminalnog djela »Kubrickova filmska odiseja«, i sam priznaje u svojim minucioznim analizama svake Kubrickove filmske scene, da mu je u nekim trenucima bilo neugodno, jer nije bio u stanju dati suvislo objašnjenje vezano za pojedina mizanscenska rješenja. No, Chion promatra autorov komad u diskursu filmskog modernizma i pop arta šezdesetih, povlačeći paralele s autorskim antipodima, od Antonionija do Tatijeva znan-fana. Taj isti famozni monolit tumačio se kao konceptualizacija Boga u geometrijskim terminima, kao fetiš daleke alienske civilizacije, ali i kao filmsko platno, kao da se spas čovječanstva krije u filmovima. Iako je riječ o intrigantnim hipotezama koje je nemoguće verificirati, nečem čemu je Dr Ante Peterlić atribuirao epitet »neidentificirane konstante« i za čovjeka stalno poticajnog apsoluta.

No, prvo prikazivanje Kubrickove »2011: Odiseje u svemiru« koje se dogodilo 3. travnja 1969. u newyroškom Ziegfeld Theatreu tek nešto prije njegove britanske distribucije, povlači za sobom i neke druge prevažne obljetnice, poput revolucionarne ’68, te ubojstva Martina Luthera Kinga Jr-a, koje se dogodilo dan nakon njene američke premijere. No dok su studenti podizali barikade na pariškim ulicama, Kubrick je svojim filmom pozivao na (svemirski) eskapizam. Iako je Kubricku trebalo više od četiri godine da osmisli i snimi »Odiseju«. Troškovi snimanja popeli su se na tada enormnih 10 milijuna dolara, iako su glavešine MGM-a vjerovale da sve to miriše na debakl. Tako se to doimalo na samom početku, jer je na njegovoj privatnoj holivudskoj projekciji dio gledatelja izašao iz dvorane, dok je nakon dodatne press projekcije jedan skeptični novinar napisao, »Da, to je definitivni kraj Stanleya Kubricka«. Kraj se ipak nije dogodio, jer se film prometnuo u ultimativni blockbuster, što je prilično neobično za komad koji je pokušao združiti artizam svemirske opere u četiri čina sa svemirskim budžetom (te iste ’68, »Odiseja« je bio film s najvećom zaradom na američkom box officeu).

Simbolizam i spektakl 

Britanski znan-fan pisac Arthur C. Clarke, ujedno i koscenarist »Odiseje«, čija je kratka priča »The Sentinel« poslužila Kubricku kao inspiracija, opisao je svoju suradnju s redateljem kao »prekrasno iskustvo išarano agonijom«. Vjerujemo da Clarkeu nije bilo lako surađivati s jednim od najopsesivnijih autorskih control-freakova u povijesti filma i suočiti se s njegovim perfekcionizmom i autorskim ludilom, iako se njihova suradnja prometnula u nevjerojatni spoj inovacije, autonomije i (povremene) improvizacije. Urbane legende kažu da su se Kubrick i Clarke susreli na ručku u newyorškom restoranu Trader Vic, gdje su proveli osam sati u neprekidnom razgovoru, nekoj vrsti filmskog brainstorminga. Jednom je Kubrick čak zatražio savjet od Carla Sagana jer nije znao kako završiti film, iako sumnjamo da je njegov sumanuti psihodelični finale ambijentiran u salonu uređenom u stilu Louisa XVI u kojem će Bowman ugledati sebe u ostarjelom izdanju, ali još uvijek u astronautskom odijelu, bila Saganova ideja. Sve ostalo je povijest.

Zašto je »Odiseja« postala jedan od najvažnijih filmova u povijesti kinematografije? Kako je jedan tako enigmatični i »težak« film postigao takav komercijalni uspjeh? Kako je Kubrick uspio vizualizirati takvu kompleksnu i artikuliranu budućnost? Sve dok se Kubricku nije dogodila »Odiseja«, holivudske hipoteze naše budućnosti bile su mahom ograničene na bliske susrete s dalekim civilizacijama, king-size insektima i sličnim alienskim kreaturama. Kubrick napušta takve B-movie scenarije, koristeći znan-fan kodekse kako bi konstruirao dostatno pesimističnu filozofsku refleksiju o humanosti, čiji je ritam spor i kontemplativan. U prvom satu filma, pravi protagonisti su majmuni, njihovo otkriće oružja, njihovo vježbanje ubijanja i borba za opstanak. Tada će se dogoditi možda najpoznatiji montažni rez u povijesti filma, kad se njihova leteća kost pretvara u svemirski brod, transformirajući daleku prošlost u daleku budućnost. Pleistocen zamjenjuju Bowmanova jupiterska misija u svemirskoj letjelici Discovery One, famozni Hal 9000 i astralni fetus, sve to začinjeno pompoznim partiturama Straussove »Also sprach Zarathustra«.

Simbolizam i spektakl još nikad nisu bili tako blizu, u kontemplativnom zagrljaju svega što nas okružuje. Zato »2001: Odiseja u svemiru« ostaje definitivno najekstravagantniji komad iz cijelog autorova opusa. Film koji je postao dio američke povijesti, gotovo al pari misiji spuštanja posade Apolla 11 na mjesec.