Glumica Noomi Rapace je ulogom Lisbeth Salander zakucala na vrata  američke glumačke budućnosti.Treći i posljednji susret s književnom i filmskom trilogijom »Milenij«  donosi očekivani rasplet – potpuni trijumf Elisabeth Salander i potpunu propast njenih neprijatelja i zatornika.

Ipak, prevladava dojam da  bi mogao uslijediti nastavak, iako je on literarno nemoguć smrću Stiega  Larssona, tvorca »Milenija«. No, nema to zapravo veze, jer je i književni Flemingov James Bond potrošen, a nastavcima nitko ne vidi, ili ne  želi vidjeti, kraj.

U svakom slučaju »Kule u zraku« predstavljaju formalni i potpuni kraj »Milenija«. Gledajući unatrag, prvi dio »Muškarci koji  mrze žene« (njihovi sljedbenici to čine u ostalim filmovima) je neosporno prvi i po općoj kakvoći produkcije – samoj priči, upoznavanju likova  i redateljskom umijeću.

Obiteljske tajne, zagonetni akteri, serijski ubojica, istraga puna obrata, ozračje hladnoće i ledenih opasnosti, uz mnogo toga drugoga filmski vrlo privlačnog – nestalo je u nastavku. 

»Djevojka koja se igrala vatrom« razotkriva prije nepoznate tajne ali  zauzvrat ne dobijamo neku jaču gledateljsku satisfakciju. Misterijska i  emocionalna jezgra prethodnog filma je gotovo ishlapila, a obilje akcijskih prizora (mnoge je pokrenuo robotizirani ubojica Plavi) nije uspjelo  nadomjestiti draž skrivenih prijetnji zagonetki i neizvjesnosti »Muškaraca koji mrze žene«.

Sudnička drama

»Kule u zraku« pripadaju zatvorenim prostorima promjenjive zagušljivosti klaustrofobijskih zamki i namjena. Lisbeth provodi dosta vremena  u bolnici, što je posve opravdano jer je dobila metak u glavu i bila živa  zakopana (nije to ništa nakon Ume Thurman u Tarantinovom »Kill Bill  2«), Mikael Blomkvist je pretežito u redakciji novinskog magazina »  Milenij« gdje s ostalima priprema broj o Lisbeth Salander – njezinu  potpunu medijsku rehabilitaciju, koja bi ju trebala osloboditi optužbi i  izvući iz zatvora.

Lisbeth poslije prebace u tamnicu a nakon toga »Kule  u zraku« postaju sudnička drama bitna za rasplet filma.

U prostranim  odajama djeluju i starci špijuni, otpadnici iz Državne sigurnosti, terminalno bolesni ali bez senilnosti, željni konspiracije i ubijanja kao nenadoknadive predsmrtne naslade. Kad starac ubija u bolnici, prizor poprima groteskna obilježja. Taj filmski staračko–urotnički podzaplet, razvidno vibrira na granici neuvjerljivosti.

No tu granicu u punoj zbrci je prekoračila scena atentata na Blomkvista i Eriku Berger u nekom restoranu.  

Atentat izvode braća Nikolić, pripadnici srpskog internacionalnog  podzemlja, kao junaci farse a trebalo je biti »mnogo opasno«. Pri kraju  filma, kao dezert, veliki ekran nam nudi obračun Lisbeth s polubratom  Ronaldom Niedermannom (»Plavi«) u staroj derutnoj tvornici.

Redatelj  Daniel Alfredson je vješto naracijski i ritmom kadrova povezivao te zatvorene prostore, pa film ima neophodnu dinamiku, iako poveći protok  dijaloga i statika unutarnjosti idu protiv toga.

Neopankerska ikona

Vizualnost »Kula u zraku« neće nas ostaviti bez daha, naprotiv, nećemo  ju ni zamijetiti kao ljepotu ili barem istaknutu privlačnost. Kad Lisbeth  u svom stanu promatra Stockholm noću,  sjedeći kraj velikog panoramskog prozora, to je jedan od rijetkih trenutaka vizualnog ozračja.

Glazbu pak uopće nećemo zamijetiti. Zato će nam Lisbeth Salander biti  stalno pred očima.

Pa i poslije gledanja filma. Kao da je trilogija »Milenij« posvećena samo njoj – krhkoj, maloj, egzotičnoj, pametnoj, i nemilosrdnoj, (u ovom filmu nema seksa, pa ne znamo preteže li ona na  heteroseksualnu ili lezbijsku stranu…) neopankerskoj ikoni, s onu stranu dobra i zla. Glumica Noomi Rapace je ulogom Lisbeth Salander zakucala na vrata američke glumačke budućnosti.