Peter Webber: Osjetio sam potrebu ljudima pokazati da bi trebali razmišljati o ekološkim problemima

foto Z. KUCELIN

Redatelj kojeg je proslavio debitantski film »Djevojka s bisernom naušnicom« u Zadar je došao s dokumentarcem »Ten billion« (Deset milijardi, koji donosi šokantne spoznaje o budućnosti našeg planeta

Svako izdanje filmskog festivala Avvantura u Zadar je dovelo imena koja nešto znače u svijetu filma. Nakon Matta Dillona, Bigasa Lune, Branka Lustiga i drugih, glavna zvijezda ovogodišnjeg, sedmog izdanja Avvanture je Peter Webber (1968), britanski redatelj koji se proslavio debitantskim filmom »Djevojka s bisernom naušnicom« iz 2003. godine.

U Zadar je došao s novim filmom, dokumentarcem »Ten billion« (Deset milijardi) kojim upozorava na rastuću svjetsku populaciju i katastrofalne razmjere do kojih dolazi zbog naše nebrige i nezainteresiranosti za planet na kojem živimo. S Webberom smo razgovarali o ekologiji, filmu, turizmu…

Zašto ste napravili ovaj dokumentarac, što vas je na to potaklo?

– Kad sam tek počeo raditi dokumentarce za britansku televiziju obrađivao sam teme koje se tiču popularne znanosti. Od tada sam jako zainteresiran za to područje, informiram se o zbivanjima i novostima, a zadnjih petnaest godina najviše se interesiram za klimatske promjene. Puno čitam i istražujem. Svijest o problemu koji je prisutan postaje sve snažnija. Unatoč svemu tome, ljudi problem ignoriraju, a ako ga nastavimo ignorirati, ne znam kako ćemo se izvući iz njega. Postao sam frustriran, ali sam shvatio da sam u poziciji u kojoj imam sreću da mogu pronaći financije i snimiti film koji će svijetu poslati poruku.

Emotivno i uznemirujuće

U zadnje vrijeme snimam drame, ali osjetio sam potrebu za odmakom i za tim da ljudima pokažem da bi o ekološkim problemima trebali razmišljati. Uzeo sam godinu pauze od filmova i iskoristio platformu da svijetu pošaljem poruku. Kad sam imao deset godina, moja prva interakcija s medijima bila je ta da su me za radio pitali o ekologiji, o čuvanju prirode i ta tematika uvijek je ostala prisutna u mom životu.

Scarlett i Leo

Kako se vaš profesionalni život i život općenito promijenio nakon što ste snimili »Djevojku s bisernom naušnicom« sa Scarlett Johanson i Colinom Firthom?– Nakon tog uspjeha preda mnom se otvorio svijet. Išao sam u Ameriku, tamo radio filmove, idem na filmske festivale poput ovoga, koji su odlični… Ali uspjeh ima i svoju drugu stranu. Mislim da je neuspjeh puno važniji za nečiju karijeru i napredovanje, nego uspjeh. Kad ne uspiješ, moraš se s nečim suočiti i boriti se, dok se s uspjehom sve brzo dobije na dlanu i nisam siguran koliko je to za osobu dugoročno dobro, pogotovo ako želite ostati normalno ljudsko biće, a ne razmaženo čudovište. Ali cijelo iskustvo rada na filmu bilo je divno, uslijedila je i nominacija za Oscara, Hollywood. I sve je to zabavno i potpuno neozbiljno. Ja sam tada sve jako ozbiljno shvaćao, ali to više ne radim.Ipak je preko Scarlett Johansson puno ljudi doznalo za velikog slikara Vermeera.– Da, ponekad možete iskoristiti slavu i svijet celebritija da usmjerite ljude u zanimljivom smjeru. Neki ljudi su cinični oko Leonarda di Caprija. Kažu – oh, on je popularan, putuje okolo po svijetu, a onda govori o ekološkim problemima… Iz moje perspektive, imati bilo koga iz sfere javnosti koji će nam skrenuti pažnju na uistinu važne stvari, je dobro. Puno je bolje da priča o ekologiji, nego da samo pije šampanjac i slika se naokolo. Mislim, to će ionako raditi…

Jeste li osjetili olakšanje nakon snimanja ovog dokumentarca? U smislu da ste napravili svoj dio »duga« prema svijetu?

– Ne, nikako. Ovo je tek početak. Napravio sam malu stvar. Neće toliko puno ljudi vidjeti ovaj film, a od onih koji će ga vidjeti neće ih puno reći – »Moram promijeniti svijet«. Ali ako educirate ljude, mišljenje javnosti će se pomalo mijenjati. Na svima je nama, koji smo uključeni u ovakve teme, da ih dovedemo pred ljude.

Osjetio sam olakšanje kad sam završio film, ali zbog osobnih i sebičnih razloga, i to jer sam svaki dan istraživao klimatske promjene i sve to bilo je jako emotivno i uznemirujuće, svaki dan se suočavati s ovim. Kad sam završio, nisam morao toliko intenzivno razmišljati o tim problemima. Jer vas sve to može jako deprimirati i sve morate ostaviti po strani da biste malo došli k sebi, ali ne možete o tome ne misliti predugo. Pokušavam biti sretan i voditi dobar život, ali taj asteroid nam se približava i jasno ga vidim. Tu i tamo možete svratiti pogled i uživati u životu, ali on je i dalje tu.

Jedno malo osobno pitanje… Imate li djecu?

– Ne. I ne kažem da zbog svega ovoga neću imati djecu. Jedna osoba i njena odluka hoće li imati jedno, pet ili nijedno dijete, ne čini razliku. Populacija na Zemlji raste i polovicom stoljeća na planetu će biti deset milijardi ljudi.

Mislite li da se promjene trebaju događati na nekom drugom kontinentu, umjesto u Europi?

– Ne, smatram da se promjene trebaju dogoditi poglavito u Europi. Lako je reći da nemamo u Europi previše ljudi i pogledati zemlje trećeg i četvrtog svijeta pa reći – imaju toliko djece, moraju prestati. Imamo problem s našim mentalitetom i time da se svaki problem tiče nekog drugog. Vi i ja, životi koje živimo, imaju puno više utjecaja na planet nego dijete rođeno u Indiji, ili Kini, ili negdje u Africi.

Na koji način?

– Mi koristimo puno više resursa. Mi letimo. Ako ste iz malog sela u Africi, vjerojatno nikad u životu niste letjeli. Da se vratimo u povijest – morali biste biti kralj da imate ono što vi i ja imamo sada. Uvoze se stvari poput trešanja, graška, s drugih kontinenata… Imamo automobile, doduše ja nemam, i tako dalje. I ako vi ili ja imamo dijete, ono će koristiti resurse koji bi bili ekvivalent desetoro djece u Africi. Naše moderno konzumerističko društvo bavi se korištenjem ogromnih resursa. Zemlje u razvoju gledaju Europu ili Ameriku i kažu – mi želimo biti kao oni. A kad pogledate ljude u Americi – imaju po dva automobila, tri televizora… Mi na Zapadu imamo veću odgovornost jer su ekonomski sustav i konzumerističke navike ono što pokreće cijeli problem. Imamo moralnu odgovornost, ali nismo spremni prihvatiti je. Jer želimo letjeti u Tajland, voziti veliki lijepi automobil, jesti puno mesa…

Trebamo manje svega

Jeste li na sličan način razmišljali o turizmu? U Hrvatskoj je turizam prisutan bez plana održivog razvoja – milijuni ljudi dolaze, a oni s cruisera često ne znaju ni u kojoj su zemlji kad se iskrcaju.

– Da, cruiseri su pogotovo veliki problem jer toliko zagađuju, kao gigantski hotel koji se kreće morem, a turisti na njemu kao da žive u svom balonu. A čak ne dolazi toliko novca u zemlje koje posjećuju, kao što bi se dalo pomisliti. Brodovi su veliki, prljavi, iza sebe ostavljaju prljavštinu i izbacuju svoj otpad.

Imamo dva problema. Naš ekonomski sustav bazira se na rastu. Ako nema rasta, ljudi misle da smo u teškoćama i da slijedi recesija, no stvar je u tome što živimo na planetu koji ima ograničenja. Imamo samo taj planet, a želimo samo rast – to ne ide jedno s drugim jer nije održivo. Ali među političarima nema volje za bavljenje tim stvarima koje muče planet jer nije dobro pred izbore govoriti o padu rasta. Zamistite da kažu – »Ako glasate za mene, svi ćete imati manje«. Ima ljudi koji bi za to glasali, ali ih je malo.

Je li onda cijela stvar psihološka? Da ljudi počnu misliti i osjećati da ne trebaju sve te stvari koje im se serviraju kao standard, koji nas vodi u propast?

– Svi osjećaju da zaslužuju više. Moraš biti dobro obrazovan i informiran da bi donio odluku – živjet ću jednostavnije, skromnije. O tome jako malo ljudi razgovara. A sve ima veze s evolucijom. Prije nekoliko tisuća godina, u počecima ljudske vrste na Zemlji, ljudi su bili lovci. Kad bi čovjek vidio tigra, znao je da se mora obraniti i djelovati odmah. Ovo o čemu pričamo je prijetnja udaljena dvadeset ili trideset godina. I onda mislimo – pa to je problem nekog drugog. Problem je duboko ukorijenjen, a vrlo je lako za sve okriviti nekog drugog.

Je li prekasno za male korake?

– Sve mora početi malim koracima da bi se napravili oni veliki. Bitna je edukacija i podizanje svijesti o problemu. Stvar je samo u tome da je ovo utrka koju gubimo jer se mišljenje ljudi jako sporo mijenja. Recimo, CO2 u zraku kao rezultat izgaranja fosilnih goriva. U sljedećih deset godina to moramo radikalno smanjiti, a to bi značilo brojne i velike promjene u društvu.

Promjene se događaju, ali vrlo sporo. U Parizu su nedavno znanstvenici rekli da žele ograničiti opći porast temperature na Zemlji za 1,5 stupanj Celzija. U ovom trenutku izgleda kao da će taj porast iznosti četiri stupnja. Na tolikom porastu civilizacija se počinje raspadati. Europa je u već u krizi zbog izbjeglica koje su došle ili dolaze. A zamislite što će biti kad za 20 godina dijelovi Afrike postanu nenaseljivi i potpuno bez vode. Ljudi će migrirati puno više nego što to čine sada. (Autor Marija KNEŽEVIĆ)