Ima svakojakih novinarskih zadataka, ma malo ih je gdje se u startu nadaš da će sugovornika u pola razgovora oteti vanzemaljci, ili se makar na kratko u njegovom tijelu nastaniti kakav duh, pa da vodi razgovor sam sa sobomi. Jer, što pitati pametno onog kojem samo što nije u kinodistribuciju krenuo film naslova »Posljednji Srbin u Hrvatskoj« i onog tko o Srbima, Hrvatima, a bome i predsjednici, piše u humornoj knjizi »Bljuzga u praskozorje«, nedavno objavljenoj u izdanju nakladničke kuće »Jeseneski&Turk«.

A, da Predrag Ličina je taj zbog kojeg će se, lako moguće, hrliti u kinodvorane čim se zavrti premijerno pred kraj veljače. Zagrebačka premijera je 25. veljače, a riječka publika imat će to zadovoljstvo 27. veljače, taman da se stignu psihički pripremiti. 

Western happy end

Ovo je jedan od težih zadataka koji su mi ikada dali…

– Ajde, nemojte tako, sve će ispasti u najboljem redu.

Ma, kako neću biti u strahu kad razgovaram s čovjekom koji sam priznaje da čuje katkad glasove u glavi, a uz to voli SF filmove i horore!?

– Jedan je filmski teoretičar rekao da SF predstavlja strah od života, a horor strah od smrti, a moja dva najdraža žanra su SF i horor. I još čujem glasove, ponekad. Uz to, na kraju svakog SF-a nikada nije dobro, budućnost je uvijek užasno crna. U većini je tako. Polovica žanra se bazira na napadu vanzemaljaca, sve do »Bliskih susreta treće vrste« gdje su konačno vanzemaljci dobri. Do tada su uvijek bili zli i napadali su ljude. Moj najdraži film je »Alien«. Pa to je napad najgoreg vanzemaljca ikada, pri čemu su ljudi još gori jer ga žele iskoristiti za oružje na zemlji i zato ga kroz cijeli serijal pokušavaju dofurati na zemlju – strava i užas!

Hm, ne daje na dobro, a opet, slutim da »Posljednji Srbin u Hrvatskoj« i ne završava loše, što se budućnosti na ovim prostorima tiče. Bit će to SF zombi horor sa sretnim završetkom!?

– Ovo je zapravo western happy end! Ali, ima još dosta iznenađenja, ne bih otkrivao sve da netko i ode u kino.

Je li onda naklonost spomenutim žanrovima kriva za to da se prione snimanju filma sa zombijima, ili su glasovi u glavi to naredili?

– Sve se to sklopilo u jedno. Mene su obilježili filmovi koje sam pogledao u ranom djetinjstvu. To je bio »Napad na policijsku stanicu broj 13« i »Alien«. Nas je, brata i mene, stari vodio na FEST-ove premijere na »Aliena«. Pola filma nisam smio gledati koliko me bilo strah. A znam da sam na televiziji, isto početkom 80-tih, gledao »Napad na policijsku stanicu broj 13« i bilo me toliko strah te bande Cholo koja napada stanicu baš zato što ih tijekom napada nikada ne vidiš, već su prikazani kao neka vanzemaljska sila. To je ta vrsta filmova gdje se glavni junaci bore ili protiv zla kao što je čudovište, ili protiv skupine većeg broja ljudi koja ih napada. Dramaturgija je u zombi filmovima uvijek klasična; nas dva i dva naša frenda bježimo iz ove birtije jer je došla zombi epidemija, i bježimo iz grada negdje gdje je mogućnost zaraze manja.

Nebeski narod

Svejedno mi je teško i naslutiti kako se osjeća autor koji korača k HAVC-u ne bi li predao na razmatranje scenarij za film »Posljednji Srbin u Hrvatskoj«!?

– Nikada ništa nisam predao na HAVC do scenarija za kratki igrani film »Teleport Zovko«. Mislio sam da sve te ideje, koje su i u knjizi »Bljuzga u Praskozorje«, nikada neće biti snimljene, jer su preskupe, ili predebilne. Ali, kada sam napravio film »Teleport Zovko« reakcije su bile više nego pozitivne, na film koji je žanrovski SF s tematikom putovanja kroz vrijeme. Pa kad je ljudima bilo smiješno i kad je ta budalaština prošla, reko’ ajde da probam i s ovim.

Smiješno bi moralo biti. Elem, Hrvatska je bankrotirala, ljudi jedu ljude, pretvaraju se u zombije, a jedini koji su imuni na taj ugriz zombija su Srbi.

– I treba dojaviti ljudima vani da su Srbi imuni i pokušati od srpske krvi napraviti cjepivo. Mogli su to biti i Talijani, Mađari, Bošnjaci, ali bolje da je najmnogobrojnija nacionalna manjina, pa da je mogućnost izlječenja puno veća.

S obzirom na cjeloživotno gledanje horora, što vam se čini koje je ono pravo vrijeme da se pomladak pusti da na miru gleda horore?

– Ne znam. Ja sam ih počeo gledati sa sedam. Možda su ljudi koji su premladi gledali horore i ispale ovako budale kao ja, ha ha. Bila su druga vremena. Mi smo 1983. godine obiteljski otišli u Kino Zagreb pogledati »Variolu Veru« koja je strašna. Buraz se danima budio u snu jer je sanjao da nas napada Variola Vera.

Što je majka na to rekla?

– Ništa. Prije je to na neku foru bilo drugačije, daj djeci da gledaju sve. Sada se na to više pazi, a onda djeca odu na internet, otvore bilo koji portal i eto većeg horora od bilo kojeg igranog filma.

Srbi su ispali odabrani narod. Nema sumnje da će vas ljuta desnica zbog toga ‘voljeti’.

– Pa da, ali treba pogledati film do kraja da bi nešto zaključivali. To je baš mala šala s tim ‘nebeski narod’.

Koliko čujem, neće šala mimoići nikoga. Tu je, primjerice, Hrvojka Horvat, ne Hrvoje ili Hrvatko kako se u nas običava govoriti.

– Naš glavni junak, kojeg igra Krešo Mikić, jako voli akcijske, superherojske, stripovske filmove i veliki je fan Hrvojke Horvat superjunakinje. Ona je nešto kao hrvatska Wonder Woman. U filmu se vidi da su već snimljena četiri nastavka s njom u glavnoj ulozi. Zadnji se zove »Povratak Hrvata«.

Ne štede se u filmu ni drugi narodi i narodnosti s ovih prostora.

– Imamo i Slovence, Bosance, Albance.

Čujem da su Slovenci najgore prošli.

– Mislim da se nitko ne može naljutiti, jer svi su narodi prikazani kao globalno smiješni i zapravo potpuno nebitni.

Samo, hoće li se narodi znati nasmijati sami sebi?

– Sigurno će biti gomila ljudi koji to znati neće. Mislim da se najviše na svoj račun šale Srbi, onda Hrvati, vole to i Bosanci, a nekako bih rekao najmanje je milo Slovencima. Što je manji narod manje se na svoj račun voli šaliti. Svakako će biti onih koji će proglasiti film napadom na sve narode, pa se možda međusobno i udruže.

Fan predsjednice

Vi ste ono najgore već prošli. Napali su vas iz redova onih koji su onomad rušili vodstvo HAVC-a, a da scenarij ni vidjeli nisu.

– To je zato što ima onih koji čim vide da u imenu filma postoji riječ Srbin, vide skandal. Da sam stavio naslov »Posljednji Srbin u Hrvatskoj umire u teškim mukama« bilo bi i opet da nije dobro, jer ne može ta pogrdna riječ u naslov.

Glazba, film, strip i možda najveće ljubavi – nogomet i Liverpool! Vječna ljubav i vječna rana u trenutku kad Liverpool u Engleskoj vodi.

– Mislim da je ovo ta godina! Nakon 29 godina posta ovo je ta godina! Zadnji put smo bili prvaci 90-te. Prve tekme Liverpoola gledao sam kao klinac ’77. i ’78. Iste 1978. Argentina je dobila Svjetsko prvenstvo. I dan danas kada gledam svjetska prvenstva i kada ispadnu naše zemlje, meni je prva Argentina.

Ajde da riješimo i pitanje Lovrena. Je li dobar, loš, ili zao?

– Mene često podsjeća na Ladića. Ladić je bio golman koji je i primao i branio sve. Tako je i Lovren tipičan čovjek odavde, s Balkana.

U jednoj od priča knjige »Bljuzga u praskozorje« premijer Hrvatske je patuljak, Srbin ipak ne.

– Kada je Kolinda Grabar-Kitarović postala predsjednica, napisao sam na Facebooku: »Žena predsjednik!? Što je slijedeće, Srbin!?« Ali da, prije će patuljak biti predsjednik Hrvatske, nego Srbin.

Dobro, i Ameri su dugo čekali Obamu.

– Pa da, ali Hillary nisu dočekali, već Trumpa. No, možda Amerika ima malo dužu tradiciju predsjednika. I čekanja.

Predsjednica je, kako god okrenuli, inspiracija. U knjizi je cijela jedna priča njena, ona u kojoj o svom narodu skrbi dok svijetom putuje.

– Ona mi je užasno inspirativna sa svim svojim izjavama. Ali, otkada se malo odrekla desnice i ja sam potonuo. Em je nema po medijima, em više nema jako inspirativnih izjava toliko. Po meni i za mene, moralo bi je češće biti u medijima. Da me inspirira. Njen sam nevjerojatan fan.

Džaba nam kukanje

Zanimljiva je knjiga, recimo priča koja nam kazuje koliko velika depresija treba uloviti nas Hrvate da konačno počnemo raditi i to toliko da smo najbogatija zemlja na svijetu.

– Sve je to zbog sunca. U mediteranskim zemljama i balkanskim kršovitim je tako da dok zasja sunce mi jedni drugome kažemo što ćemo popiti i pojesti, dok gore na sjeveru sunca praktički nema i oni da bi pobijedili depresiju non-stop rade. I zato su, kao, puno ekonomski napredniji ta Skandinavija, Britanija, Njemačka, Češka. Razmišljao sam što bio nas nagnalo da radimo. Pa to! Zaustavi nam se Zemlja u bljuzgi u praskozorje da u pola sedam ujutro ne znaš je li noć ili dan. Vrijeme je odvratno, a sunca neće biti slijedećih 28 godina. Taman je sve tako da svi razmišljaju o Novom Zelandu, Australiji, godišnjem gdje je toplo. Ali, kako doći dolje? E, treba raditi!

Ali, nismo baš bili s tim sretni.

– Nisu ni oni gore. Pogledajte skandinavske filmove. Svi samo o smrti pričaju, a imaju novca.

Zato, džabe nam kukanje!

– To ja stalno govorim. Ne možeš se uspoređivati s Njemačkom i Skandinavijom. To nisi nikada u povijesti bio, niti ćeš biti. Možeš se uspoređivati s okolnim zemljama, u najboljem slučaju s Grčkom i Italijom, što je puno više od nas kada su nas i Rumunjska i Bugarska pretekli. Uvijek smo bili zadnje dno Europe osim od ’45. do ’91. zbog stjecaja povijesnih okolnosti koje se više nikada neće ponoviti. Ali, poslije ’91. sve je, zapravo, došlo na svoje mjesto. Mi imamo tu nesreću da se sjećamo našeg života onomad, jer smo uspoređivali koliko smo bolji od ostalih istočnih zemalja, Bugara, Rumunja, Čeha, Slovaka, Poljaka. Međutim, sve se vratilo, mi smo postali dno, a oni su došli tamo gdje su bili uvijek.

Hoće li bit dovoljno krvi u filmu, dovoljno za ljubitelje žanra?

– Vrlo je moguće da nekom pravom fanu zombi filmova krvi bude i premalo, ali ovo je ‘zom com’ spoj horora i komedije. Mislim da čak prevladava komični momenat, tako da nisam s tim pretjerivao. Ima, dakako, groznijih scena, školskih, žanrovskih, ali nema ih jako puno. Budžet je ipak bio vrlo ograničavajući faktor. Ali zapravo, satire je tu u postocima najviše, onda horora i avanture, pa SF-a, romanse, pa čak i elemenata vesterna. To je miks pet, šest žanrova.

Dakle, tu smo gdje nam je mjesto i to samo zombiji mogu pomaknut s mrtve točke.

– Tako je. Ili neki sličan totalno nadrealan događaj.

U jednoj priči dolazi k nama svemirski brod, odnosno kugla, pa nam daje lijepu priliku da se pokrenemo i opoštenimo, ali ne.

– Ne možeš, to je previše papirologije. Za tu priču me inspiriralo to što sam čitao kako ljudi iz Hrvatske odlaze jer im trebaju dvije godine da srede neki glupi papir, a onda dođu u Njemačku i srede ga za dva dana. Tako su k nama došli vanzemaljci sa Sunca da žicaju dva deca vode, ali ne ide!

Kako će kad ih je dočekao svećenik sa zoljom, premijer patuljak, lokalni moćnik, žuta štampa…

– Ima tu dosta realizma, haha.

Ima realizma u svakoj priči, a i u filmu jamačno.

– Ima, samo meni je uvijek sve to bolje pokazati kroz satiru, ili neki žanr, da je zabavnije ljudima čitati, odnosno da ne bude to kao neki klasičan europski film gdje svi pate u dugim, crno-bijelim kadrovima.

I Severina u filmu

U filmu igra čitav niz sjajnih hrvatskih glumaca, pa i srpskih, pa Severina… Svi hoće međ’ zombije!

– Pa ne snima se svaki dan film o zombijima!

I tko zna kad će opet. Nego, Srbi i Hrvati ruku pod ruku, zajedno protiv opasnosti. Onako teoretski, mislite li da je to zajedništvo uistinu moguće da je kakve, da tako kažem, ugroze?

– Baš čitam ovo sranje s Dodigom, Republika Srpska, Bakir, Čović, ovo ono i mislim se: e da barem izbije zombi epidemija. Ili da napadnu vanzemaljci. Onda bi svi bili zajedno.

Usred razgovora, eto i glumaca iz filma – Tihane Lazović i Dade Ćosića. Došli su dogovoriti što će čitati na promociji Ličininog književnog uratka. Malo je reći da su dobro raspoloženi, a takvo je, kažu, bilo i snimanje.

Dado, u filmu ste Srbin ili Hrvat!?

ĆOSIĆ: Ja sam najgora moguća kombinacija! Ali ne smijem sve otkriti.

Gdje vam je bila pamet da glumite u filmu ovakva naslova?

LAZOVIĆ: Moja je želja bila u tom glumiti još kada smo prije devet godina osnovali grupu Srbi u Hrvatskom filmu. Već tad sam znala da se nešto takvog kuha. A ovo mi je i prva prilika bila da glumim u zombi horor drama SF filmu. Prva i posljednja.

Kako su uopće birani glumci za ovaj film?

LAZOVIĆ: To morate pitati Peđu.

LIČINA: Izvlačio sam ih iz šešira.

ĆOSIĆ: Po prezimenu.

LIČINA: Ne bih onda nikada uzeo Mikića. Ni Bokija Navojca.

ĆOSIĆ: Svi su glumci iz Hrvatske poslali termine snimanja i onda su birani oni sa slobodnim terminima.

LIČINA: Za Krešu sam znao da može biti smiješan s facom i građom Šilje, za Tihanu sam znao da može biti zla, a za Dadu znam da može biti jako emotivan.

Ima li straha od premijere?

LAZOVIĆ: Jedva čekam gledati film s publikom.

Što ako se ne budu smijali?

LAZOVIĆ: Kako sam snimala same dramusine do sad, navikla sam da se ne smiju. Ha ha.

Nakon ovog filma, što je slijedeće?

LAZOVIĆ: Ništa, ovo je zadnje.

ĆOSIĆ: Ovo je kraj.

Već smo rekli, film treba pogledati da bi se o njemu sudilo.

– Ma da. Nakon što je film snimljen, izmontiran, postproduciran i pušten prvi trailer, nitko se nije javio s napadima. Oni koji su to možda i htjeli pogledali su trailer i zaključili; jebote što da pišemo o ovome kad je vidljivo da je sve šala ovo neka budalaština, još ću i ja ispasti budala.

Možda biste gore prošli ako se ljuti nacionalisti sjete potražiti i pogledati kratki film »Teleport Zovko«, s obzirom da daje sjajno objašnjenje nastanka fenomena Međugorje.

– Oni tako ne obilaze kina, tu nema straha. Ipak, mislim da se ne bi trebali ljutiti, jer sam ja napisao da je film sniman po istinitom događaju. To je samo moja teorija kako ja vidim da se Gospa pojavila. Stvarno je moguće da se to dogodilo onako kako je u mom filmu opisano.

Snimanje reklama

Dugo ste čekali na svoj prvi film?

– Istina, ali vježbao sam se na snimanju reklama. Napravio sam ih gomilu, a 90-tih užasno puno video spotova.

Mahom ih snimate u Srbiji.

– Već pet godina radim isključivo izvan Hrvatske, najčešće u Srbiji, ali radim i za Slovence, Bosance, Makedonce, pa i Crnogorce, snimao sam i za Ukrajince. Tako se poklopilo. Ali i gomila srpskih redatelja i snimatelja radi u Hrvatskoj, baš kao i Slovenaca posvuda u susjedstvu. Isto je to kao što čovjek iz Stokholma radi u Oslu ili Helsinkiju.

Nego, nakon filma o zombijima, Srbima i Hrvatima, tko će se više usuditi tematizirati umjetnički išta što sa Srbima i Hrvatima ima veze!? Poslije ovakvog filma neme dalje.

– Svi ti srpsko-hrvatski odnosi, svi ti odnosi među narodima, toliko su bizarni i smješni da ih se jedino i može prikazati kroz nešto kao što je zombi komedija, ili SF mjuzikl. Svi ti odnosi nadilaze stvaran život. Može se, doduše, snimiti autorski film, nešto realno, recimo da se Zagrepčanka zaljubi u Beograđanina pa obje obitelji polude. Ali svi znamo što će tu i kako biti. Samo kombinacijom žanrova da se napraviti ta tema da bude zanimljivija od onog što realno jest.

Moram priznati da se dobar dio mene nadao da će vas za razgovora dohvatiti vanzemaljci i da ćete njihovim umom vođeni sami sebe pitati sve što želite. Nije se dogodilo, ali evo vam šanse da za kraj sami sebe pitate ono na što ste oduvijek željeli odgovoriti samo da su vas pitali.

– Znam! Koja je razlika između filma i reklame? U reklami, kada se čovjek vozi u autu i snimljen je odostraga staklo mora biti fenomenalno čisto. U filmu staklo može biti kakvo je!!!