Umiru ljudi, tako je to. Nekada oni koji su nam bliski i njihova nas smrt osobno pogodi, a nekada oni koje nikada nismo upoznali, a strašno su nam bili važni i njihova smrt nas na to podsjeti tako snažno da nam je teško povjerovati da ih više nema. Jer ako nema njih, onda gotovo da nema ni nas.
Kad sam pročitao jučer da je umro Bud Spencer, prvi put mi je postalo jasno koliko mi je bio važan. Odnosno koliko je jedno vrijeme nepovratno prošlo, jer priča o ljudskim gubicima uvijek je i priča o ostvarenim i neostvarenim potencijalima, probuđenim i ugaslim ljubavima, zamišljenim i iznevjerenim idealima.
Bio sam osnovnoškolsko dijete osamdesetih godina u Puli, gradu koji se oduvijek lomio oko toga je li kraj svijeta, slijepo crijevo u kojem sve završava, ili obećanje početka i otvorenosti. Bilo je to vrijeme kad smo mi klinci lutali slobodni i autonomni, na užas današnjih roditelja koji bi najradije za svojom djecom slali dronove.Nisam bio sam, naravno. Bilo je tu raznih prijatelja, ali jedan je, kao i ja, strašno volio kino. Ne znam kako je to krenulo, tko je bio prvi, ali znam da smo prijepodneva često provodili u pulskim kinima. Znači li to da smo bježali s nastave, nemam pojma, jer u sjećanju mi nisu neopravdani sati koliko lica natmurenog, ali naivnog diva i njegova prepredenog, spretnog prijatelja ili brata. Buda Spencera i Terencea Hilla.
Najviše smo voljeli kad su bili braća koji to nisu znali i kad su se povlačili prašnjavim bespućima Divljeg zapada. Ali voljeli smo ih i u odijelima, u urbanim vedutama, u slamovima… Jedino nismo voljeli kad bi koji od njih u filmu bio sam, bez svoga brata.
Nalikovali smo moj prijatelj i ja malo na Buda i Terenca. On je bio mali, mršav i vižljast, a ja… sve suprotno. Ali bio sam jači, kao što je uostalom i Bud bio jači. No film je fikcija, pa jači Bud gotovo nikad nije pobijedio slabijeg Terencea u barem jednom međusobnom okršaju u filmu, jer je Terence bio lukaviji. Moj mali prijatelj ipak nije mogao protiv najpopularnijeg Budovog udarca – šakom kao čekićem po glavi – pa bi obično otišao kući uz povike koje nikada neću zaboraviti: »Gade jedno!«
No već sutradan dogovarali smo se za novi odlazak u kino. A ako su na plakatu bila poznata lica natmurenog bradonje i nasmijanog ljepotana, sreći nije bilo kraja.Negdje u vrijeme kad je Giuseppe Tornatore snimao svoju posvetu dječjem odrastanju i kinofilmskom iniciranju u idiličnom sicilijanskom selu, ja sam živio svoje Cinema Paradiso. U njemu nije bilo Alfreda, kina u plamenu, zabranjenih filmskih traka, pa ni pitoreskne mizanscene, ali bilo je Buda Spencera i Terencea Hilla.Bilo, jer Terence je sada ostao sam. A ja nikad, baš nikad nisam volio kad je Terence bio sam. Film je bio svijet, a svijet je tada bio nepotpun. Nevjerojatno mu je nedostajala grdosija koja je svoju dobroćudnost neuspješno skrivala iza mrkog lica.