Bog neka čuva moju Hrvatsku. Usne moje krunicu dok mole. Tako je Doris pjevala uoči oproštajnog govora sada već bivše hrvatske predsjednice KGK. Ta ista KGK zahvalila se tim stihovima svom biračkom tijelu i otišla s ustima punim krunice u najbližu crkvu da upita Boga zašto ju je napustio. Taj isti kičasti song (šifra: »Dajem ti srce«) bio je zapravo »Rekvijem za KGK«. A samo nekoliko sati ranije, dogodio se ispred birališta bliski susret KGK i jednog akita inua, koji joj je zadao završni udarac. Ona ga je zamolila da joj pruži šapu. A on joj je poput dobrog dijela hrvatskih birača okrenuo stražnjicu. Repić mu je i dalje bio napet, ali se nije pomaknuo….
Vjerujemo da je taj prizor bio njenim glasačima tužniji i bolniji od onog u kojem je taj isti psić, pozantiji kao »Hachi-ko«, čekao svog umrlog vlasnika na tokijskoj stanici Shinjuku u istoimenom komadu Seijiroa Koyame, kojem će se kasnije dogoditi Hallstromov holivudski remake s Richardom Gereom.
I dok je KGK podarila srce Doris Dragović svojim biračima, da bi se ubrzo preorijentirala na Thompsona, DJ novog hrvatskog predsjednika podario nam je Florence and the Machine (šifra: »You’ve Got the Love«). To su te »dvije Hrvatske«. Doduše, taj isti song koristi i Paolo Sorrentino u uvodnoj sceni »Mladosti«. Iako se on u tom filmu više doima poput posmrtnog marša, kojim pjevačica zabavlja goste na hotelskoj terasi luskuznog resorta u švicarskim Alpama, kojima je uz wellness i spa još samo nedostajala klinika za eutanaziju. Par dana prije, KGK je u još jednom dosadnom (finalnom) sučeljavanju kazala voditelju da joj je omiljeni film »Dan nezavisnosti« Rolanda Emmericha. Njen protukandidat išao je na sigurno, odabravši Leoneov »Bilo jednom u Americi«, koji valjda vole svi (što bi se dogodilo da je umjesto Leonea recimo odabrao Godardov »Le Livre d’image?«).
Ukradeno vrijeme
Da je KGK umjesto Emmericha odabrala Vrdoljakova »Generala«, možda bi osvojila poneki glas više. Ali odabirom Emmericha kao omiljenog sineasta Trumpa i američkih republikanaca, tek je dodatno izglancala ogradu Bijele kuće na kojoj je nekoć pozirala, e da bi se time zahvalila NATO-u koji toliko štuje. Iako je kazala da voli taj film jer se u njemu, pazi sad, »Zemlja ujedinila protiv zajedničkih neprijatelja – svemiraca«. Nažalost, ni KGK ni Zorana Milanovića ne zanima novi film Kena Loacha. U svojim govorima ionako su ignorirali radništvo. Kao da su tom istom proletarijatu poručili: »Oprostite, mimoišli smo se«. Uostalom, predsjednikov dernek dogodio se na prostoru tvornice koja to nije. Jer, kad u Loachovom komadu ugledamo njegova junaka kako kombijem razvozi različite proizvode, učinilo nam se kao da smo na njegovoj ruti uočili Daniela Blakea kako na zidu ispisuje ironični grafit, kojim je zamolio socijalne službe da promijene onog vražjeg Vivaldija kojeg puštaju kad su im telefonske linije zauzete.
No dok je Daniel bio žrtva državne administracije, Ricky je žrtva prekarijata u onom istom uberiziranom svijetu kurirskih franšiza koji radnike pretvara u robote i ne dopušta im da naprave pauzu, dajući im plastičnu bocu da se u nju ispišaju kad zagusti. Oni su žrtve ukradenog vremena koje ih tjera da rade neispavani i izmrcvareni, u svijetu koji slijedi Uberov model rezanja troškova i restrukturiranja. Želimo li doista svijet u kojem ljudi rade pod takvim pritiskom? Svijet koji nam poručuje: »Ti ne radiš za nas. Ti radiš s nama«. Svijet koji tjera svoje radnike da sami plate zamjenskog vozača ako oboli ili nadoknade franšizi 150 funti ako ga ona ne nađe sama. Uber ili Cammeo, posve je nebitno.
Uberizirana Europa
Jer, Ricky i Abby iz Newcastlea mogu biti bilo koji bračni par uberizirane Europe koji se bori protiv dugova. U nadi da će spasiti vlastitu obitelj i vratiti joj dignitet. Zato će Ricky prodati auto da bi kupio kombi koji praktički ima istu funkciju kao i auto Clinta Eastwooda u »Muli«. Samo što Ricky ne prevozi drogu nego pakete naručene online, dok mu šefovi prate svaki korak, pazeći da ne skrene sa strogo zadane rute i zaustavi se da bi ispraznio mjehur. Time on postaje klasična žrtva tehno-ropstva i fetišizma robe. Revolt je rezerviran za njegova sina koji će intervenirati u obiteljske fotografije, ali i koristiti zidove Newcastlea da bi na njima manifestirao svoj mali bunt, kao što je to učinio i Daniel Blake.
Ostaje tek verbalni dribling njegova oca u bliskom susretu s navijačem Sunderlanda kojem je dostavio paket, blizak onom iz »Trežeći Erica« i »Danka anđelima«. Iako je najemotivnija scena rezervirana za Rickyjevu suprugu njegovateljicu starih i nemoćnih, kojoj će jedna žena pokazati staru fotografiju na kojoj ona u osamdesetima pomaže rudarima u štrajku, koje je politika Željezne Lady natjerala da objese gaće na štap. Ta fotografija ima istu emotivnu snagu kao i scena u kojoj junakinja filma »Ja Daniel Blake« ulazi sa sinom u socijalnu samoposlugu. U komadu na čijoj je rođendanskoj projekciji riječko Art-kino pucalo po šavovima. Oni koji su ga mimoišli, trenutno ga mogu vidjeti na istoj adresi u redovitoj kinodistribuciji.
