Osvrt Davora Mandića

O majkama i maćehama: U Gradu Opatiji još ne shvaćaju koliko je LFF dobra priča

Davor Mandić

U Gradu Opatiji očito nikome nije jasno koliko je Liburnijski filmski festival dobra priča i koliko bi ga zapravo trebalo podržavati kao endemsku vrstu koja raste i razvija se



Svaki proračun nekome je majka, a nekome maćeha. Nekad razloga za to ima, a nekad nema i oni su jednostavno rezultat političkih igara ili nekuženja, od čega je teško reći što je gore. Teško je reći i koji su razlozi za nesrazmjer u potpori koju od Grada Opatije dobivaju kolovoški filmski festivali Solo positivo i Liburnijski filmski festival, ali ta razlika nikako ne može biti slučajna ili proizvod neke oprostive računice, nespoznatljive nama, običnim smrtnicima.


Naime, festival koji je u Opatiju došao tek prošle godine – SPFF – inkasirao je već prve godine održavanja oko pola milijuna kuna. Ove godine, druge godine održavanja u Opatiji nakon što je pobjegao iz Starigrada-Paklenice zbog dugovanja, dobio je 460.000 kuna. U isto vrijeme, odlični Liburnijski filmski festival, koji je netom završen nakon što je ove godine održan 14. put, nikad nije uspio od Grada Opatije dobiti više od 60.000 kuna. Koliko je dobio i ove godine, prve otkako se iz ičićanske lučice preselio na Malu ljetnu pozornicu u Opatiji. Da ne bude zabune, Ičići administrativno spadaju pod Opatiju, pa ne može biti izmotavanja kako je ovo zapravo prva godina u kojoj je LFF u Opatiji.


Neoprostiv nesrazmjer


Stvar je tim fascinantnija što su i jedan i drugi festivali dokumentarnog filma. Nemojmo se pogrešno razumjeti, odlično je što i dokumentarni film u glavama nekih financijera ili organizatora u sebi nosi klicu glamura i prestiža, ali donedavno to ipak nije bilo ni približno tako. No otkako se neki dokumentarci pod normalno prikazuju i u multipleksima, odnosno snimaju se za milijunske proračune usporedive s velikom igranofilmskom braćom, život je za dokumentarni film sve bolji. Ipak, kad se vratimo u naše prilike i na Kvarner pa kažemo da su i SPFF i LFF specijalizirani – prvi kao festival glazbenog, a drugi kao festival domaćeg, hrvatskog doksa – možemo se zapravo samo veseliti što dobivaju potporu. Ali onda dolazimo do neoprostivog nesrazmjera.




Probajmo analizirati: što je donio LFF? U 14 godina postojanja LFF je Kvarner stavio na kartu najvažnijeg centra za dokumentarni film nakon Zagreba. I nije tu samo pitanje želje domaćih dokumentarista da im filmovi budu na LFF-u, nego i svega onoga što čini scenu, a osim prikazivanja to je i proizvodnja filmova. Ovogodišnji LFF je, pak, uz sve ograde koje možemo imati zbog gubitka ičićanskog štiha, donio i veliki pomak naprijed u organizaciji, postavši zapravo cjelogodišnje događanje filma na Kvarneru. A ako netko misli da su »Slučajna kina« ili sva sila događanja koja su prethodila ili se nastavila nakon samog festivala jednostavna za organizaciju, očito nikada nije organizirao projekciju. A to koliko je svega bilo teško je i pobrojati. Pa i sami festival je osim glavnog, natjecateljskog dijela obilovao programima, od edukacijskih do revijalnoprikazivačkih. Kako se to odrazilo na izdvajanja iz kase Grada Opatije? Za program 60.000 kuna, za edukaciju – nula.


Što je donio SPFF? Ako bismo bili zločesti, rekli bismo – dugove, i ostali na tome. No nećemo biti zločesti pa ćemo probati vidjeti što je osim dugova donio. U programu ove godine prikazani su neki doista dobri dokumentarci, ali on je ipak puno znakovitije uputio na svoju bolju prošlost u programu prikazivanja bivših pobjednika SPFF-a. Bilo je i nešto masterclassa i to je otprilike to. Vrijednost? 460.000 kuna javnog novca, novca poreznih obveznika.


Pustit ćemo na ovom mjestu i dubioze oko dugovanja, zbog kojih je festival i pobjegao iz Starigrada, iako se to PR-ovski pokušava prikazati kao prerastanje grada. Pustit ćemo ih, jer one su očito rezultat prevelikih apetita, a premalog organizacijskog kapaciteta, što će, ako se ne posloži, festivalu presuditi i bez obzira na blagonaklonost javnih blagajni prema njemu. Pustit ćemo sve to.


Sramotan odnos


No ono što ne možemo pustiti je sramotan odnos prema čedu ovih prostora, prema entuzijastičkoj ekipi koja se već 14 godina nateže s kablovima, strujom, platnima, stolcima i svim logističko-infrastukturnim nedostacima, a sve to za kikiriki od javnog novca. U Gradu Opatiji očito nikome nije jasno koliko je LFF dobra priča i koliko bi ga zapravo trebalo podržavati kao endemsku vrstu koja raste i razvija se bez obzira na gotovo potpunu indiferentnost okoline u kojoj raste.


Dragi gradski oci, stvar je vrlo jednostavna: glamur koji ste htjeli vrlo je upitnog sjaja i prijeti mu slavna propast, a Pepeljuga, bez obzira na vaš maćehinski odnos prema njoj, više nije neugledna sluškinjica. Ona je već prilično lijepa i stasala udavača koju će netko pametniji usrećiti onako kako vi niste znali. Ako vas pak ljuti ovaj patrijarhalni obrazac, zamislite LFF kako god hoćete, bez metafora i alegorija, samo budite svjesni da svaki nepodržani entuzijazam ima svoj vijek trajanja.