Prebačeno s prosinca na rujan, već tradicionalno riječko gostovanje zagrebačkog Festivala nevidljivog filma, znanog i kao Filmske mutacije, donosi u nas dosad najsveobuhvatniji uvid u opus Jean-Luca Godarda, u rasponu od njegovih poznatijih filmova (»Do posljednjeg daha«, »Alphaville«) pa sve do onih »nevidljivih« kratkih dragulja poput »Novog svijeta« (1962) i »Charlotte i Veronique, ili svi dečki se zovu Patrick« (1957) za koji je scenarij napisao Eric Rohmer. Zato ovo nije klasična »filmska retrospektiva«, već puno više od toga. Umjetnička direktorica Filmskih mutacija, agilna Tanja Vrvilo, preferira sintagmu »Manifest Godard«.

Otvorenje sezone

Riječko gostovanje 9. Festivala nevidljivog filma ujedno se poklopilo i sa svečanim otvorenjem 8. sezone riječkog Art-kina »Croatia«, s projekcijom dva filma iz Godardove najrecentnije produkcije snimljena u 3D tehnici - »Zbogom jeziku« i kratkiša »Tri katastrofe« iz omnibusa »3X3D« – pa su se na ulazu u Art-kino po prvi put u njegovoj povijesti dijelile famozne 3D naočale. Vidjeli smo i orginalni trailer Godardova »Alphavillea«. A potom je došla na red i voguevoska reklama za francusku aviokompaniju. Jer, ovakvo fino ironiziranje multipleks rituala jako bi se svidjelo Godardu. No kao što pokazuje »Zbogom jeziku«, koji je snimljen u stanju autorove totalne slobode, 3D postaje čista apstrakcija realnog. 

Nakon projekcije filma »Zbogom jeziku«, održala se rasprava o Godardu na kojoj su uz Tanju Vrvilo sudjelovali etablirana francuska filmska teoretičarka Nicole Brenez, kurator Michael Witt kojeg je Britanski filmski institut (BFI) angažirao u pripremama za dosad najveću Godardovu retrospetkivu koja će se 2016. održati u Londonu, australska kritičarka Sarinah Maskour, te legendarni Jonathan Rosenbaum, dugogodišnji suradnik dnevnika »Chicago Reader« i francuskog časopisa »Cahiers du Cinema«. 

Govoriti o Godardu

»Umjesto da bude repetitivniji, on postaje sve više eksperimentalan, koristeći posve nove načine montaže«, navela je Brenez referirajući se na autorovu recentnu fazu u sklopu panela »Govoriti o Godardu« u koju se aktivno uključila i nikad bolje raspoložena publika.

Kad je direkcija Cannesa lani javila Godardu da je njegov film »Zbogom jeziku« osvojio Nagradu žirija ex aequo s Xavierom Dolanom (»Mommy«), vjerujemo da je Godardova prva reakcija bila, »Koji vražji Dolan?«. No koliko god Dolana i Godarda dijele tisuće svjetlosnih godina, potonji je u mladosti isto bio često percipiran kao trendy autor, vozeći se pariškim bulevarima u šminkerskom sportskom autu u društvu Philippea Garrela. No dok Garrel pripada rubnim područjima francuskog Novog vala, Godard se prometnuo u njegovu ultimativnu ikonu, pa makar Rivette opisao njegovu zaluđenost citatima kao »intertekstualni terorizam« (»Prezir« koji je snimio na Capriju s Brigitte Bardot, Jackom Palanceom i Michelom Piccolijem i sam je Godard opisao kao »Antonionijev film koji je snimio Hawks«). A Festival nevidljivog filma ponudio je i pravu poslasticu za fanove glazbenog filma – Godardov kultni komad »One Plus One« aka »Sympathy For the Devil« o Rolling Stonesima na snimanju svog mitskog albuma i samoubojstvu bijele revoluconarke koju je dečko nogirao pridruživši se organizaciji Black Power. Na pitanje Andrewa Sarrisa »Još ste istinski zaljubljenik u ideju filma na velikom ekranu?«, Godard je bez previše mudrovanja kratko i jasno odgovorio »Da«. Godarda dakle treba gledati na velikom ekranu.