Za Genovu se vezuju dva velika pjesnika. Jedan je veliki Gino Paoli koji je nastupao sa svojim prijateljem Arsenom Dedićem, s okusom soli. Drugi je Remigio Zena, inače pseudonim markiza Gasparea Invree iz 19. stoljeća, čiji je veristički roman »La bocca del lupo« inspirirao Pietra Marcella, autora istoimenog doksa. Taj veliki hibridni doks snimljen u dirljivom spoju Geneta i Melvillea, nije samo jedan od najvećih komada u recentnoj genezi tog žanra. Riječ je o filmu koji je taj isti žanr transformirao u dirljivu poeziju slike i riječi. I u Marcellovu najnovijem komadu »Martin Eden«, slobodnoj adaptaciji istoimenog romana Jacka Londona transponiranoj iz Oaklanda u Napulj, koji će vidjeti publika riječkog Art-kina u sklopu već tradicionalnog gostovanja zagrebačkog HRFF-a, ta ista Genova u kojoj se junakov brod usidrio zbog kvara, postaje luka u kojoj će se dogoditi promjena junakova životnog kursa.

Umjesto Paolija, njegov povratak iz Genove u luku koja priziva Napulj u nedefiniranoj epohi, prati song Terese De Sio (šifra: »Voglia ‘e turna«). U toj istoj luci, on se odlučno prepušta naobrazbi i pisanju poezije, iako u početku nije znao pravilno izgovoriti Baudelaireovo prezime. Sve je započelo s jednom uličnom kavgom iz koje on spašava mladog dandyja Artura, pripadnika lokalne aristokratske obitelji. Potonji će ga upoznati sa sestrom Elenom, koja preuzima ulogu njegova tutora, ohrabrujući njegov literalni talent. Ali ovo nije samo veliki iskorak jednog talijanskog proletera u svijet poezije, privilegije i rafinmana. Iako je njegov etos u krajnjem kontrastu s Londonovom socijalističkom ideologijom, koliko god je tada 33-godišnji pisac postao krajnje deziluzioniran pod pritiskom slave koju mu je taj roman priskrbio. Ovo je i nagli iskorak idiosinkratskog esejiste Marcella u neistraženu zonu narativnog filma.

Društvo robova

Arhivi su i dalje tu. Footage koji priziva izgubljena vremena Genove iz doksa »La bocca del lupo« sada zamjenjuju pulsirajuće arhivske snimke ulica, brodova, vlakova i strojeva u eri rapidne industrijalizacije, ali i analogne 16 mm snimke koje evociraju Martinovo djetinjstvo. Jer, nitko iz armade europskog autorskog doksa ne barata tako suvereno arhivima kao što je to Marcello. Al pari mu je tek veliki Thomas Heise. No taj nagli autorov iskorak u igranofilmsku zonu nije žrtvovao ljepotu, rigoroznost i inteligenciju njegove ranije dokumentarno hibridne faze. Jer, proletarijat i dalje ostaje u autorovu fokusu. Iako je Marcellov transfer Londonova romana u Napulj ujedno i njegov socioekonomski iskorak u zonu talijanskog modernizma u kojem politika i estetika idu ruku pod ruku.

To nadasve postaje evidentno u tenziji između socijalističkih vrijednosti koje promovira junakov mentor Russ Brissenden, i Martinova anarhoidnog individualizma koji će prigrliti kritiku Karla Marxa, ali i eksperimente britanskog političkog teoretičara Herberta Spencera, zagovornika socijalnog darvinizma. Martin se suprotstavlja Brissendenovim idejama o kolektivizmu i socijalizmu, odbacujući tlapnje sindikalizma. To će kulminirati klimaktičnom scenom u kojoj se on uspinje na pozornicu tijekom sindikalnog prosvjeda, nazvavši prosvjednike »društvom robova« (»Nijedno društvo koje ignorira zakone evolucije ne može opstati«). Te iste osjećaje priziva jedna od ranijih sekvenci u kojoj Martin tijekom večere kritizira hipotetske politike Elenina oca i njegove dobrostojeće liberalne škvadre.

Dinamike žudnje

No, Marcellov Martin Eden bliži je mediteranskoj osobnosti. Kao što je i njegova situacija duboko ukorijenjena u europski kulturološki milje, a ne onaj Londonov kalifornijski. Jer, autorov komad prije svega je priča o ljudima koji otkrivaju moć kulture putem svojih ljubavi, tutora, prijatelja i knjiga. Zato je Martin tek osnaženi mladac koji će na neki način iznevjeriti društvenu klasu kojoj pripada. To nije klasna borba. On je tek portretiran kao arhetip. Zato je to i priča o emancipaciji, ali u diskursu žrtve kulture spektakla, inkarnirane u junakovu novom looku/frizuri narcisoidnog intelektualca. Velika alkemijska priča slobodnih vremenskih koordinata koja govori o konfuznim vremenima u kojima se svi davimo. Totalno nesavršeni film s dušom. Ostaje tek sumnja koja nas tjera da idemo dalje.

Jer, kad bismo parafrazirali Londona, u Marcellovu komadu ima nešto više od ljepote. »Slika je lijepa, ali izdaleka…izbliza se vide samo mrlje«, kazat će Martin voljenoj Eleni Orsini, kad je u njenoj kući otkrio umjetnost. To je onaj Martinov »passaggio della linea«, poslužimo li se nazivom autorova dugometražnog dokumentarnog debija. Za Martina Edena, ali i za Pietra Marcella, eksperimentiranje sa snagom dijalektike riječi i slika strogo je povezano s dinamikama žudnje. U halucinantnom spoju Truffautovih i Resnaisovih formalnih zahvata, ali i Epsteinove avangarde. Jer, mrlje se na ekspresionističkom platnu mogu uočiti samo ako se fokusiramo na pojedine detalje. To je ona skrivena ljepota Marcellova velikog filma.