CANNES » Najnoviji dokumentarac Asifa Kapadije »Amy«, prikazan izvan konkurencije, iza čijeg se naziva krije ime pop ikone Amy Winehouse, pristupa slavnoj pjevačici na gotovo identičan način kao što je Brett Morgen pristupio Kurtu Cobainu u filmu »Montage of Heck« koji je nakon europske premijere na Berlinaleu nedavno prikazan na HBO-u. Iako je riječ o glazbenicima dijametralnih senzibiliteta, u oba slučaja autori naglašavaju njihovu autodestruktivnost, koristeći »footage« od dosad neobjavljenog video materijala i privatnih snimaka napravljenih mobitelom.

   Oboje nose ožiljke iz djetinjstva, obilježenog rastavom roditelja. Oboje su imali turbulentne brakove i bili na opijatima, što baš i nije neki kuriozitet s obzirom na milje u kojem su obitavali. Dobra je vijest da Kapadia odbija koketirati sa senzacionalizmom klasičnog »rockumentaryja«.U jednoj od najluđih campovski intoniranih scena, Amy tumara vilom odjevena u sobaricu. A tu su i snimke njenih teen tuluma, prije no što je postala slavna. Njena reakcija na dodjelu Grammyja Tonyju Benettu posebno je emotivna.

Pankerski hračak

No Kapadia ne želi psihologizirati svoju aktericu i ulaziti dublje u njen karakter. U filmu se pojavljuje i njen otac Mitch Winehouse, dopustivši TV novinarima da zabilježe njen post-rehabilitacijski boravak na Karibima. Ako se Kapadijin komad čini nesavršenim, to je zato jer je takav bio i njen život. Poput Cobaina, ona je bila osuđena na preranu digitalnu autopsiju. Nakon njene najavljene smrti, ulogu kirurga preuzeli su You Tube i tabloidi.

   Nakon »Mad Maxa«, pankeri su došli na svoje i u najnovijem malo je reći sumanutom komadu kultnog Jeremyja Saulniera koji iza sebe ima sjajni »Blue Ruin«. Njegova »koloristička« faza nastavlja se još radikalnijm filmom »Green Room«, u kojem jedan pank bend dobiva gažu u hardcore klubu blizu Portlanda. Već s prvim njihovim songom »Nazi Punks Fuck Off« hračak se počeo gomilati u ustima publike sastavljene upravo od naci panekra i bilo je pitanje trenutka kad će njegova sluzava masa završiti na licima članova benda.

   Peripetije počinju kad u backstageu biva otkriveno polumrtvo tijelo jedne cure, pa tarapana s primjesama horora može početi. Poput autorovih amerindie suvremenika Jima Micklea i Ti Westa, Saulnier također igra na estetiku žanrovskog filma. U svom tom kaosu, nedužni pankeri uzimaju kao taoca žrtvina momka. Dok izvan kadra iz dvorane dopiru zvuci grindcorea, u igru se uključuje i vlasnik kluba (Patrick Stewart). Fanovi punokrvnog gorea uživat će u nekoliko iznimno brutalnih scena. A tu je i Imogen Poots u ulozi naci skin pankerice, koja tvrdi da to nije, inače jedini lik koji nije dovoljno razrađen.

   Ipak, naša omiljena pankerica u Cannesu je mlada Portugalka koja je u svom klubu ponudila smještaj nezaposlenom radniku u prvoj epizodi triptiha Miguela Gomesa »1001 noć« koja završava simboličnim zvucima Exploiteda (»Chaos Is My Life«).

Priča o ratnoj fotografkinji

Njihovi stihovi možda najbolje opisuju situaciju u Gomesovu Portugalu, pa i šire: »No future at all, no money, no job, You’ve got fucked all«. No kako još moramo vidjeti preostala dva Gomezova segmenta, jer se ne prikazuju u nizu, već svaki drugi dan, taj film zaslužuje poseban tekst.

   Da i fanovi elektronike ne ostanu zakinuti pobrinula se sjajna francuska redateljica Alice Winocour koja je za najnoviji film »Maryland«, prikazan u »Izvjesnom pogledu«, angažirala Gesaffelsteina da joj napiše originalnu glazbu. U nazivu njena komada krije se ime luksuzne vile na Azurnoj obali u koju dolazi povratnik iz Afganistana (izvrsni Matthias Schoenaerts) da štiti ženu libanonskog tajkuna (glumi je ništa lošija Diane Kruger). Iako je njihova kemija dozirana nenametljivo, autoričin prosede bliži je »Sobi panike«, kad muž biva uhićen na švicarskoj granici, optužen da je financirao kampanju francuskog političara novcem od ilegalne prodaje oružja.

   U konkurenciji je prikazan i film etabliranog Norvežanina Joachima Triera »Louder than bombs«, ali je njegova smirena priča o ratnoj fotografkinji (Isabelle Huppert) i njenom sinu kojem otac (Gabriel Byrne) ne želi otkriti njenu smrt u automobilskoj nesreći, ponešto inferiornija u odnosu na autorov sjajni »Oslo, 21. kolovoza« (starijeg sina glumi Jesse Eisenberg). Inače, Trier je samo jedan u nizu europskih sineasta iz konkurencije koji je snimio film na engleskom jeziku i na stranim lokacijama.