Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
22. siječnja 2020.
"Generacija '68"

Nenad Puhovski: Ljudi sve manje odlučuju o svojim životima, ali se ne bune

Nenad Puhovski / Snimio Damir Škomrlj
Nenad Puhovski / Snimio Damir Škomrlj
Autor:
Objavljeno: 25. travanj 2016. u 9:58 2016-04-25T09:58:00+02:00

Nenad Puhovski uzeo je kameru, postavio sebe i svoju generaciju ispred nje te pokušao odgovoriti na pitanje što je ostalo od ideja o slobodnom društvu i pravednosti, koje su kulminirale u globalnom studentskom pokretu 1968. godine. Sudeći prema mlađim sugovornicima Puhovskog, nije ostalo puno. No na suptilan način autor će u filmu ponekad ipak probati pokazati i suprotno, barem dok mu kćeri idu na prosvjede protiv referenduma o braku

O filmu i društvu nekad i sad razgovaramo s Puhovskim prije riječke projekcije dokumentarnog filma »Generacija '68« u Art-kinu »Croatia«, no na početku se ipak koncentriramo na jedan tehnički detalj, koji primjećujemo kao suvremeni trend: nepotpisivanje sugovornika. To otežava praćenje filma želi li se aktere staviti u kontekst. Puhovski kaže da je njemu bilo najvažnije dobiti emociju, a ne informaciju.

– Pokušao sam smanjiti količinu informacija, pa ako vi ne znate što danas, na primjer, radi Inoslav Bešker, nije važno. Ili, bitno je da Šime Vranić kaže da je razvio teoriju neuspješnosti, dakle te stvari su mi važne, a ne da dolje pišu imena i titule. To je vrlo svjesna odluka koja se bazira na odmaku od televizijske konvencije. Osim toga, informacija se daje malo kasnije – ljudi se strpe i to je to.

Plemeniti ciljevi

Kako je publika dosad reagirala na film? Mislim pritom i na stariju i na mlađu populaciju.

– Moram reći, iznenađujuće dobro. Bojao sam se kako će film proći, jer je to jedna čak i među mojom generacijom virtualna situacija. Trajala je relativno kratko, grubo je prekinuta i ostala je u nama kao jedna neispunjena prva ljubav. Zato sam prije svega htio ispričati jednu vrlo, vrlo intimnu priču o tome što znači imati neke godine i htjeti promjeniti svijet, vidjeti dosta brzo da je to nemoguće, ali imati prema tome čitav život neku lijepu emociju. Kao prema prvoj ljubavi koja danas, kad je čovjek sretne, vjerojatno izgleda puno drugačije, običnije, i nije tako krasna i lijepa. Ali nije bitno kakva je ona, nego je bitna naša emocija prema njoj.

Dakle ono čega se mi sjećamo emotivni je odnos i to preispitivanje što se, dovraga, desilo; zašto to nije prošlo? Ti ciljevi su bili sjajni, fantastični, dobri, humani, pozitivni – mir, ljubav, nenasilje, međutim to nije prošlo. A to što to nije prošlo, čini mi se da zapravo ima posljedice i danas, jer u Europi je to bio jedan od posljednjih stvarnih pokušaja da se socijalizam humanizira, da se stvori socijalizam s ljudskim likom, nešto što je u osnovi imalo principe jednakosti i pravde. Na žalost, ne samo ruskom intervencijom u Čehoslovačkoj nego i kasnijim događanjima, to nije uspjelo.

Nije li indikativno, a možda i poražavajuće, to što se upad Rusa u Čehoslovačku dogodio baš dok ste govorili o slobodi u sklopu ljetne filozofske Korčulanske škole?

– Da, kao neka vražja zavjera, zafrkancija. To je bila jedna negativna katarza, međutim treba reći da te ideje o društvu pravde i jednakosti ostaju iza svih generacija. Možda ih ne podržavaju svi u generaciji, ali one su tu. Prikazao sam i pokret Occupy, kao zadnji neki takav globalni pokušaj koji, nažalost, također nije uspio. A pokušao je ukazati na neodrživost tog globalnog kapitalizma u kojem pet posto ljudi ima 80 ili 90 posto dobara. Zašto je to tako, ne znam. Mislim da je protiv tog globalnog kapitalizma dobar dio ljudi, samo on i dalje stanuje ovdje i posve mu je dobro.

Možda se jedan dio odgovora može naći i u filmu. Možda se radi o partikularizaciji interesa mladih svakog doba. Vi tek dajete naznaku te priče, ali od toga se mogao napraviti i cijeli film, od razlike te vaše, šezdesetosmaške generacije i one samo tri godine kasnije, 1971. Drugi ljudi, drugi zahtjevi. Vi tek kažete da niste podržavali neke njihove ideje, ali da vas je zadivila njihova masovnost. No tu stajete.

– Mislim da je '71. na neki način uspjela i na našem neuspjehu. Uspjela u smislu okupljanja velikog broja ljudi. Neutralizirala je one koji su imali ideal socijalne jednakosti. S druge stane omogućila je dizanje jednog pokreta koji je bitno bio obilježen nacionalnim, pa i nacionalističkim elementima, i kao takav je u velikom dijelu bio mnogo masovniji i uspješniji. To govori i o jugoslavenskom društvu, ali to nije jedinstvena stvar; danas i u zapadnim zemljama doživljavamo buđenje nacionalnih, nacionalističkih i ksenofobnih tendencija. Mi smo se borili za neke druge ideale, i mi i danas mislimo da su ti ideali ispravni, ali ne idemo do toga da citiramo Hegela pa tvrdimo da ako društvo ne odgovara teoriji, onda je krivica na društvu.

Moć obrazovanja

Generacije koje su došle iza nas, odnosno one koje su danas mlade, odustale su od tog utopizma koji smo mi imali i koncentriraju se na konkretne zahtjeve, ali meni se čini da je to vrlo teško. Jer ako se borite za ekološku osviještenost, nje u ovoj vrsti liberalnog kapitalizma ne može biti jer je to skupo, jer je profit mali. Mislim da je naivno misliti da je moguće mijenjati društvo partikularno.

Dakle vi i dalje stojite iza osnovne premise '68.: »Budimo realni, tražimo nemoguće?« Promjena od gore, cijele paradigme. To je jedini ispravan put i ne koleba vas ni neuspjeh vaše generacije?

– Jednostavno mislim da je nemoguće društvo mijenjati partikularno. Sve su to elementni jednog sustava vrijednosti, koji je sam po sebi nepravedan, kapitalistički, nažalost u Hrvatskoj ur-kapitalistički. A postoje razni načini da se ljude uvjeri da je njima zapravo dobro. Jest da moraš raditi 12 sati dnevno, ali mi ćemo srediti da ćeš ti na svom radnom mjestu imati gym. Postoji niz tih zamjena koje su ljudi skloni prihvatiti.

Ono što smo, međutim, sigurno naučili '68. je da revolucija u smislu nasilnog mijenjanja društvenog poretka ne dolazi u obzir. To smo naučili i ulaskom Rusa u Čehoslovačku, ali i u malim otocima terorizma u Italiji i Njemačkoj, kada je 99,9 posto ljudi koji su bili na bilo koji način privučeni idejom revolucije, shvatilo da to znači u stvarnosti i ubijanje i pucanje i reklo – ne, hvala.

Kako revolucionarizirati društvene odnose mirnim putem? Puno je pametnih knjiga napisano o tome. Ja mislim da je to moguće i mislim da se to postiže obrazovanjem. Nije čudno da je kod nas obrazovanje jedna od stvari nad kojima Crkva ima najjaču kontrolu, jer se želi promovirati jedan određeni pogled na svijet, što je dosta neskladno europskim zemljama.

Prokletstvo države

Nije li sve to naličje neuspjeha vaše generacije? Želim vas pitati i na osobnoj razini – kako vam je bilo suočiti se s tim prilično oštrim kritikama mlađe generacije u vezi s nasljeđem vaše generacije. Zet u jednom trenutku kaže: »Nije ostalo ništa«.

– Volim citirati jednu staru ženu koja mi je davno rekla: »Ti ćeš na moje doći, ja na tvoje više nikada«. Postoji u svemu tome i biološka zakonitost bune protiv roditelja, autoriteta. Treba jasno reći da smo se mi kasnih 60-ih bunili i protiv svojih roditelja. Rat je prošao, ratne traume su se počele zaboravljati i ljudi su u velikoj mjeri htjeli uživati u životu, a to je za mnoge značilo materijalne aspekte. Mi smo se bunili protiv toga, mi smo bili jedna vrsta – kao što kaže moja mlađa kći – amiša; ljudi koji su inzistirali na čistoći, gotovo svetačkoj predanosti idealima. Ja prema tome imam autoironičan stav, što je vidljivo u filmu. Ali nakon svih tih silnih kritika na mene, idući dan su one na demonstracijama protiv referenduma o braku. Hoću reći...

Hoćete reći da niste baš sve napravili loše?

– Da, to je taj paradoks, o čemu govori i Slavenska Drakulić kada govori o svojim roditeljima, i on drži nadu u sve to skupa, nadu u društvo koje će biti barem malo ljudskije. Osnova '68. je bio »Peace, brother«. Pustite nas da živimo svoj život u cvijeću, dobroj muzici i, što bi rekla Jagoda Kaloper, uz malo marihuane. Dakle, to je to, pustite nas na miru. Ali sustav nikad ne pušta na miru, to je prokletstvo države, koja je organizirana vlast nad društvom, barem kako smo mi učili. I tu je osnova te pobune.

Ali ako proširimo sliku na društveni kontekst danas možemo primijetiti da se borba svela na sukob naših i vaših, koji god bili ti naši i vaši. Najnoviji uradak Jakova Sedlara pušta se u skopu te škole o kojoj vi govorite da ju kontrolira Crkva kao dokumentrani film o Jasenovcu, a zapravo je riječ o falsificiranom revizionističkom pamfletu. Naši i vaši su na svim razinama, a to je sve suprotno od ovoga što vi govorite. Pa bi i to onda mogao biti rezultat vašeg neuspjeha.

– Vjerujem u teorije zavjere, u postojanje 150 ljudi na svijetu koji odlučuju što ćemo raditi i kako ćemo živjeti. Vjerujem da stvarne odluke nisu u našim rukama. Jedna od osnovnih ideja '68. bila je upravo to – pokušaj da svoje živote i svoje sudbine uzmemo u svoje ruke. Ne želimo da bilo tko drugi odlučuje o našim životima osim nas samih. To je humano, ljudsko opredjeljenje i u tom smislu je '68. buntovnička.

Naravno, ova priča s kontrolom nekolicine ljudi je pojednostavljena, ali govori o tome da ljudi sve manje mogu odlučivati o svojim životima. Oni odlučuju o tome kakve će imati tetovaže ili hoće li jesti makrobiotički, vjerujući da na taj način uzimaju svoj život u svoje ruke, ali i dalje, čim se malo maknu, vide da žive u svijetu u kojem su karte podijeljene, u kojem postoji zadano što se radi i kako se radi, pa čak i kako treba biti obučen da bi se dobio posao.

Mladima je danas teže

Vjerujete li da je u tom kontekstu mladima danas teže mijenjati svijet nego što je bilo vama i imaju li oni manje šanse da u tome uspiju?

– Mislim da je mnogo teže, ali su šanse podjednake. Šanse su uvijek iste, one ne ovise o svijetu u kojem živimo, nego o volji da se nešto promijeni. Oduvijek su karte dijeljene na način koji većinu ljudi stavlja u poziciju da ne može kontrolirati svoj život. A za to nema razloga. Ne govorim o elementarnim zakonima, ali nema razloga da postoji jedna sustavna kontrola. Kao što kaže Šime Vranić u filmu – mi smo se borili jer nismo podnosili živjeti u društvu u kojem režim sve regulira. Ja bih rekao da je danas društvo barem jednako regulirano izvan nas. I čini mi se da mladi ljudi to osjećaju sve više. Hoće li se uspjeti pobuniti, ne znam, ali znam da je to neprirodno.

Mislim da živimo u situaciji u kojoj je u Hrvatskoj sve više ljudi u strahu. Na razne načine ljude je strah, i ja o tome u zadnje vrijeme često slušam. Na više razina ljudi se ne osjećaju dobro. Mi smo vjerovali da možemo popraviti društvo u kojem smo živjeli da bismo se u njemu bolje osjećali. I tu je vjerojatno bila naša greška, naivnost, ta vjera da možemo popravljati. Nismo ga željeli rušiti, nego popraviti, pa su nas – naravno – prevarili.

Danas je to kompliciranije, jer je sustav kompliciraniji, ali i dalje mi nije jasno zašto se ljudi ne bune više. Govorim o tome i u filmu, ali odgovor na to pitanje, zapravo, nemam.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.