Piše Dragan Rubeša

Nadnaravna sjena odbačenog žanra: Gledali smo “Rambo: Do posljednje kapi krvi”

Dragan Rubeša

Za razliku od Rockyja, Rambo nema pravo na obitelj. Njegova je figura osuđena na vječnu »potrošnost«



Najluđi geg dogodio se u Cannesu na finalnoj gala večeri kad je totalno botoksirani Sylvester Stallone utegnut u bijele hlače uručio nagradu Mati Diop za njen »Atlantique«. Susret nije mogao biti bizarniji. Iako oboje uranjaju u svom opusu u postkolonijalna bespuća svijeta, denuncirajući njegovo sranje i boreći se za pravdu do zadnje kapi krvi i zadnjeg centimetra filmske trake. Na tom istom Cannesu, Stallone je održao masterclass nakon projekcije restaurirane kopije njegova prvog »Ramba«. Tada je poručio novinarima da se prilično iznenadio kad je Reagan opisao taj film kao »republikanski«, jer ga glumac nikad nije promatrao kao politički manifest. »Svi koji su vjerovali da je moja karijera završila, gadno su se prevarili«, kazao je tada Stallone, opisavši sebe kao »političkog ateista«.


Ostarjeli Marlboro Man


Kotcheffova odluka da u završnici mitskog »First Blooda« iz 1982., tog ambivalentnog filma koji govori o američkoj katastrofi u Vijetnamu, ostavi Ramba na životu, posve je izmijenila Stalloneov filmski itinerar. Tada on biva transformiran u ratni stroj u seriji beskrajnih sequela. Iako njihov vrhunac ostaje »Rambo II« Georgea P. Cosmatosa kao jedan od najvećih i najvažnijih komada koji pamte filmske osamdesete. No Stalloneova figura natopljena napalmom i dalje vjeruje da treba uprljati vlastitu ikonu u blatu i krvi akcijskog filma. Zato je njegovo zadnje ukazanje u liku Ramba bliže Ivanu Dragu iz »Creeda II«, nego mladom Adonisu. On i dalje ostaje najbrutalniji simbol američkog srca tame. »Želim osvetu«, kazat će taj ostarjeli Marlboro Man simpatičnoj novinarki (Paz Vega).


No za razliku od Rockyja, Rambo nema pravo na obitelj. Njegova je figura osuđena na vječnu »potrošnost«. Zato Grunbergova ideja još snažnije igra na transformaciju Ramba u nadnaravnu sjenu, neku vrstu monstruozne i opskurne kreature, koja se poput nekog predatora kreće tunelima iskopanim ispod njegova skloništa. Iako mu je na raspolaganju bio budžet blizak straight-to-video komadima. Možda je to jedini trag koji je ostao iz prvog scenarija (za ovaj posljednji nanovo je zaslužan Stallone), a koji ga je promatrao poput nekog supervojnika.


Hrpa zlih Meksikanaca




I tako je naš voljeni John opet završio u zatvoru, gdje biva zlostavljan i vođen vlastitim animalnim instinktima. Mijenjaju se tek njegovi protivnici, sada inkarnirani u okrutnim narcosima koji su već postali »it« tema holivudskog filma, od »Sicaria« pa nadalje. Samo što je sada riječ o trgovini seksom. No pravi rat sada se događa u njegovu domu, koji će odletjeti u zrak poput prolaznog i beznačajnog utočišta, sveden na lokaciju napada maskiranu u bunker obrane. U toj suludoj odluci razaranja vlastitog ranča e da bi u njegovu pepelu zakopao hrpu zlih Meksikanaca, tek je još jedno prihvaćanje junakove uloge nepopravljivog i notornog nomada, svedenog na preživljavanje »iz dana u dan«. Transformiran u definitivnu figuru jednog odbačenog žanra, koji odbija bilo kakav humor. Žanra koji usamljen jaše u društvu jednako usamljenog i krvavog Slya.