Opus Gusa Van Santa i Todda Haynesa slijedi sličnu trajektoriju. Obojica su započeli umjetničku karijeru na rubnim predjelima amerindie kvira. Van Sant s izvrsnim »Mala Noche«, a Haynes s omnibusom »Poison«. Obojica su u kasnijoj fazi započeli koketirati s ekološkim mainstreamom i postali glasni zagovaratelji zaštite okoliša. Van Sant je denuncirao pošast frackinga (šifra: »Obećana zemlja«). A Haynes se pozabavio slučajem notorne korporacije Du Pont, čiji su kućanski proizvodi od teflona godinama trovali ljude, dok je njena tvornica Washington Works sustavno ispuštala u rijeku Ohio toksične supstance. Zato Haynesov komad puno duguje »Minamati« u režiji Andrewa Levitasa s Johnnyjem Deppom, čija će se svjetska premijera dogoditi na ovogodišnjem Berlinaleu.
Limb pravnog sustava
Zato ima neke proklete simbolike da je Haynesov seminalni triptih snimljen 1991. nazvan »Poison« (»Otrov«). A u možda najboljem komadu iz autorove ranije faze (šifra: »Safe«), ugledat ćemo tada posve anonimnu Julianne Moore kako baulja vrtom u skafanderu nalik astronautu, alergična na 20. stoljeće, njegove toksine, bakterije i kemikalije. Njena pojava kao da najavljuje eru koronavirusa. Doduše, otrovi u »Safeu« su metaforički, a ne stvarni kao u »Mutnim vodama«, Iako je jezivi prolog »Mutnih voda« ambijentiran u sedamdesetima, s grupom tinejdžera koji rone u neobično toploj lokvi nalik močvari, lociranoj blizu Du Ponta, puno obećavao, prizivajući retoriku »Poisona«. Nažalost, priča će ubrzo prerasti u klasičnu borbu Davida protiv korporacijskog Golijata u maniri Soderberghove »Erin Brockovich«. S korporacijama kao simbolom ultimativnog Zla, njihovom armijom lobista i političara koje one kontroliraju. Jer, Haynes nam najprije pokazuje kako izgleda pakao na zemlji, da bi nas potom odveo u limb pravnog sustava, igrajući na krajnje invazivne i intenzivne tonove.
Song Johnnyja Casha
U fokusu priče je mali čovjek inkarniran u odvjetniku Robertu Bilottu, koji je odlučio »učiniti pravu stvar«, vodeći tijekom dugih dvadeset godina iscrpljujuću parnicu protiv Du Ponta. Portretira ga Mark Ruffalo, uz Leonarda Di Caprija možda najžešći holivudski ekološki aktivist, koji je i sam vodio uspješnu kampanju za zaustavljanje frackinga u državi New York. Dolaskom na farmu na kojoj se igrao u djetinjstvu, otkriva da su njene krave počele masovno ugibati. Krivac je moćni Du Pont, kojem ne pada na pamet priznati krivnju. Ono što slijedi je repetitivni proces u kojem Haynes ne denuncira samo korporativne moćnike, već i njihove pasivne promatrače. Izvor Zla je teflon, koji je američka Agencija za zaštitu okoliša proglasila toksičnim.
Kao i u slučaju žive iz Minamate, tako je i u aferi Du Pont otkrivena veza između notorne PFOA-e i urođenih defekata koje je ta kemikalija izazvala kod nerođene djece. Iako je korištena bez regulatornog nadzora. Kasnije će je Du Pont prestati koristiti, ali nastavlja proizvoditi posuđe od teflona uz pomoć druge kemikalije nazvane GenX. No koliko god je ovo još jedan Haynesov izlet u sferu nekonvencionalnijih naracija bliskih uniformiranim TV proizvodima za nedjeljno popodne, dovoljan je simbolični song borbenog Johnnyja Casha na odjavnoj špici da nas natjera da zamijenimo teflon tavu onom od lijevanog željeza, ako to već nismo prije učinili.
