O NEZAVISNOJ KULTURI I PLAĆANJU 

      – Pogledaj odnos prema nezavisnoj kulturi. Nedopustivo je da je moj prijatelj Siniša Labrović, jedan od najvećih konceptualnih umjetnika kojeg imamo, doslovno gladan. Politika koja se vodi u Zagrebu prema nezavisnoj kulturnoj sceni – toga nema nigdje u svijetu. Ne treba ništa nego dati ljudima novce da rade. Uzeto im je jedanaest milijuna kuna. Pogledaj kazalište. Jedni glumci igraju sve, drugi ne igraju ništa, ali svi dobivaju iste plaće. Prije, u vrijeme socijalizma se znalo. Pleština mi je pričao o Ateljeu 212. Koliko igraš, kakva ti je uloga i koliko mjesečno imaš predstava – po tome si bio plaćen. Kad su Zoran Radmilović i Danilo Bata Stojković igrali samo dvije predstave – imali su minimalac. Mi smo uzeli su sve najgore od kapitalizma i sve najgore od socijalizma. 

   

O VLADI KRISTLU I AKADEMIJI 

   

    – Ima jedna skupina ljudi kao što je moj Čučić, koji idu tragom Vlade Kristla. Vlado Kristl je bio genij, a zapravo je u hrvatskoj kinematografiji imao tretman kao što ga danas ima Čučić. Na kraju je emigrirao, prvo u Čile pa u Njemačku, gdje je bio predvodnik novog njemačkog vala. Bio je jedan anarhistični luđak. Postoji skupina ljudi u Zagrebu koja nije završila akademiju, isto kao niti svojedobno Vlado Kristl, a koja je od akademske zajednice zbog toga diskriminirana. To je primitivno gledanje. Ne možeš snimiti film niti glumiti ako nisi završio ovu j…u, glupu školu koja je čista katastrofa. Meni je Akademija samo odmogla. Sve što sam naučio glumiti naučio sam na prve dvije predstave koje sam radio s Paolom Magellijem, odnosno učeći glumu od Gende, Dvornika, Zdravke Krstulović i Pleštine u Splitu. To je bila moja škola, a ne ova tu, ove četiri godine. Tu nisam ništa naučio. 

   

O »SAPUNIČARIMA« I SARAJEVO FILM FESTIVALU 

   

    – Pravi glumci ne snimaju sapunice. Moj kolega nije ništa igrao, a sad je preko Larinog izbora na svim naslovnicama. Ima anonimnih glumaca iz Gavelle koji ništa nisu glumili, ali igraju glavne uloge u sapunicama. Ovi mladi iziđu iz Akademije, ništa nisu glumili, ali imaju ulogu u sapunicama. Ti klinci nakon dvije sapunice propadaju. Svi. Meni Rene Medvešek, koji na Akademiji predaje, govori: »Beaderu, oni se upisuju samo da bi glumili na sapunicama.« Mi smo se upisivali da bi igrali glavne uloge u kazalištu, a na filmu – ako nešto snimiš. Puno veći problem od toga meni je Sarajevo film festival koji pozove sapuničare da šetaju crvenim tepihom. Ekipa iz Larinog izbora im šeta crvenim tepihom. Ma nabijem ja vas i Sarajevo 

    Milivoj Beader takvu ulogu dao je u filmu »Pismo ćaći«, koji je ove godine osvojio niz nagrada na Pulskom festivalu, među kojima i onu najvažniju – za najbolji film godine. Snimio ga je redatelj Dražen Čučić, s budžetom od par stotina tisuća kuna. Čučić, Beader i Mate Gulin, koji u filmu glumi starog Jovu, pobijedili su u Puli filmove na koje su potrošeni milijuni kuna, one što ih svake godine snimaju »istaknuti hrvatski redatelji«, a ne gleda ih nitko. Čučićev »gerilski film« nije art drama, mali umjetnički film i kako ga već sve ne nazivaju hrvatski kritičari. »Pismo ćaći« je dobar, veliki film, nabijen emocijama i protkan izvrsnim dijalozima, film koji će vas natjerati na smijeh, suze i – što je najvažnije – na razmišljanje. Snimali su ga četiri godine, a narastao je iz eksperimenta, ali o tome neka govori njegov glavni glumac.  

   Stari je bio lud

    – Prvobitna ideja bila je da to bude kratki igrano-dokumentarni film. Čučić je htio da moj stari igra sam sebe, da Jovo igra Jovu. Govorio mi je: »Mićo, ajmo pitat staroga.« Neću pitat staroga, ti ako hoćeš – ajde ti ga pitaj. Nakon što sam imao neki razgovor za novine – ćaća mi je jeb’o majku, ono: »Majku ti j…., neću da me spominješ, odreć’ ću te se javno preko novina p…. vam materina drogaška, pijana«. Stari je bio lud. Počelo je s videom koji smo snimili u Samoboru. Jedina lova koju smo dobili na natječaju bila je za kratki igrano-dokumentarni eksperimentalni film, koji je trebao trajati 25 minuta. Ja sam kao trebao biti zatočen u kući zbog neke elementarne nepogode i iz te kuće neću izići živ. Zamislili smo da se u formi video zapisa obraćam svojim najmilijima, pa sam se obraćao prijateljima, mojoj kćeri, sestri, a na kraju dana došli smo do mog starog. Čučić je nanjušio da tu ima nešto ludo i kad je ugasio kameru rekao mi je: »Beaderu, molim te, jel’ bi mogao nastaviti samo sa starim?« Ja sam intuitivno znao do čega smo došli. Devedeset posto mojih kolega ne bi nastavilo. 

    Film počinje rečenicom tvog oca: »Jedino šta vridi na tebi je to što ne pušiš.« Nasmijao me taj početak. Vjerujem da nije bilo smiješno kad je to govorio. 

    – Nikad nisam pušio cigarete. Niti u Gardi kad sam bio, u najvećim momentima frke. Mog starog je to užasno iritiralo, k’o što ga je milijun stvari iritiralo. On je pušio tri kutije dnevno. Stalno me vrijeđao, da sam u k…. jer ne pušim, da koji sam ja frajer kad ne pušim… U prvim danima nakon Oluje, 11. kolovoza 1995., otišli smo – stari, moj kum Milan Pleština i ja – u Drniš da vidimo šta je ostalo od stana i stare kuće. Dođemo u stan – nema ništa. Iščupali parkete, WC školjku, sve. Na zidu spavaće sobe piše: »J…. ćemo vam mater ustašku.« Ja sam iz miješanog braka, otac mi je Srbin, a mama Hrvatica. Stari i stric su u Kninu osuđeni na doživotnu, a ja na smrtnu kaznu vješanjem. Oni kao izdajice srpskog naroda, jer su pobjegli sa Hrvatima, a ja kao izdajica i hrvatski dragovoljac. Stari gleda oko sebe po stanu, ništa nema. Ide on kuhat neki ručak za nas, kupio neko meso, al’ nećemo tu jest, nema stola, nego ajmo mi u našu staru kuću, nad kanjon Čikole. Dođemo gore – isto ničeg nema, al’ nađemo u konobi – neki Srbi držali vino. Stari ispeka ono meso, sve ide dobro, jedemo mi jedemo, ali popismo nas trojica deset litara vina. Nakon desete litre krene meni stari: »’Ajde sad, majmune jedan, izvini mi se sad tu pred Milanom za sve loše u životu šta si mi napravio.« Takav je moj stari bio. Ja ću na to: »Neću, ako ću se ja tebi izvinit’ trebaš se izvinit’ i ti meni.« Kaže on: »Šta si reka?« Ja: »To šta si čuja.« I krene natezanje. On s jedne strane stola, ovdje Pleština, a ovdje ja. U jednom trenutku, kad mu je nestalo argumenata, uzeo je i povaljao sve što je bilo na stolu – juhu, ono meso, sve je bacio sa stola. Jednu ruku stavio na stol, a drugom maše prema Pleštini i govori: »Jedino, jedino Milane na njemu šta vridi, jedino je to šta ne puši.« Hahahaha… Pleština je poslije rekao da nikad nije vidio, ni u kazalištu ni na filmu, takvu scenu.   

Moj stari, moja priča

    Iako je priča autentična, pretpostavljam da nije bilo lako igrati tu ulogu. 

    – Dok sam igrao stalno sam vidio ispred sebe svog starog. Priča jest u potpunosti autentična, otac mi je stvarno umro na rukama, dok sam mu čitao monografiju Hajduka, što se spominje i u filmu. Dobio sam od novinara ona standardna, glupa pitanja: Da li je to moja ispovijed pred doku-štangom i slično, a meni je već glupo objašnjavati da je sve to gluma, da je to film. Treba to odglumiti, makar pričao svoju priču. Ja sam sam pred kamerom 25 minuta. Znaš li koliko je to teško? Ja najbolje znam što sam tu dao. Ne treba mi to nitko reći. Znam da mi je ovo najbolja uloga na filmu i da je moguće da će mi ovo biti najbolja uloga za cijelog mog života. Ako je tako – ja potpisujem odmah. Nije to zato što je to moj stari, moja priča. Kad isključim sve to – gledam sebe isključivo kao glumca. Ja – Milivoj Beader – u svakoj predstavi i u svakom filmu gledam sebe kao glumca. 

    Što misliš da bi ti otac rekao da je imao priliku vidjeti film?

    – Imam tri scenarija: ili bi dobio srčani udar ili bi me se odreka javno – uvik je govorio da će me se odreć’ javno, preko novina – ili bi mi nož zabio u prsi. Ne bi smio vidit’ film. Kad je Čučić tražio da otac glumi sam sebe, ja sam mu govorio: »Naći ćemo glumca«, i sve to skupa. Govorio sam mu: »Zamisli da si ti sebe tako ogolio, kao ja sebe, bi li svom starom pokazao film?« On kaže: »Pa ne bi.« E, j… ga, ne bi… A šta će bit’ sa mnom poslije i s odnosom mene i staroga koji i tako ne valja – to te zaboli k….. Ali to je đubrad režiserska. Hahaha…   

Emocionalni vrtlog

    Osjećaš li se lakše nakon ove uloge? 

    – Kad smo snimali prvi video i kad sam došao do starog znao sam da upadam u neki emocionalni vrtlog. Cijeli, ispričani i neispričani odnos između nas dvojice izišao je vani. Već tad, a to je bilo prije četiri i pol godine, doživio sam nekakvu katarzu. Bilo je to ljekovito iskustvo. Nakon toga sam ga na neki način počeo bolje shvaćati. Kad bi ranije dolazio dole, u Drniš, uvijek je to bila situacija pred tučnjavu, pred incident. Nakon snimanja sam počeo drugačije reagirati na njega. U tom trenutku bilo mu je ostalo još tri godine života. Postao sam drugačiji, prestao reagirati na njegove provokacije, a i on je zbog nekakvih godina i starosti postao malo mekši, tako da smo zadnje tri godine imali odnos kakav nikad nismo imali. Svejedno, ispod toga je bila tempirana bomba koja je svaki čas mogla eksplodirati. On se nikad nije libio toga, a bogami nisam ni ja. 

    U Puli ste bili totalno podcijenjeni. Vaš film nije prikazan u Areni. 

    – Kad smo došli u Pulu, izlazimo iz kombija naš snimatelj, tonac, producentica, Mate, Čučić i ja. Ispred Arene kaže producentica: »Sad ćemo vidjeti naš plakat«. Kad tamo, svi plakati stoje osim našeg. Našeg nema. Pa ideš dalje po gradu, vidiš da plakata ima, ali našeg nema. Jedini plakat smo našli u kinu, ali ne vani, nego unutra. Nakon projekcije puno ljudi je poludilo zbog takvog tretmana prema nama. Zašto smo samo mi, uz neki studentski omnibus, prikazani u sporednom kinu i zašto smo jedini bili šikanirani? Osjećaš se malo govnasto. Ne razumijem to. Tretirali su nas od prvog dana kao mali art film. Što je to? Film je ili dobar ili nije, ili valja ili ne valja. U Pulu smo pozvani i trebali smo imati tretman kao i drugi. 

    Nagrade smo dobili zahvaljujući hrabrosti žirija, a siguran sam da to mnogima nije bilo u interesu. Ljudima koji daju novac za filmove uvijek istim redateljima najmanje je bilo u interesu da mi dobijemo nagradu za najbolji film.   

Umreženi Tuđmanovi redatelji

    Filmom »Pismo ćaći« dokazali ste da nije nužno imati pet ili deset milijuna kuna za dobar film. Misliš da bi hrvatski film dao bolje rezultate kad bi više mladih redatelja dobilo novac za snimanje, odnosno kad bi se manji iznosi davali većem broju redatelja?

    – U Hrvatskoj isti ljudi dobivaju iste novce svake dvije godine. Mladi jako rijetko dobiju priliku da snime film. Njih pet starih prdonja dobije po pet milijuna kuna, a debitantu daju maksimalno 800 tisuća, a on ne može za te novce snimiti film. To može Čučić, koji je dvadeset godina gerilac i partizanština. On snima filmove bez novaca dvadeset godina. Debitantu daju maksimalno 800 tisuća kuna, dok ova bagra dobiva redovito po dva milijuna, pet milijuna i snima filmove koji dobivaju katastrofalne kritike. Naš problem je izostanak sustavnog promišljanja kulturne politike. Kad vidiš status pisaca, glumaca, mladih redatelja – vidiš da to sve skupa ne štima i da bi nam trebala dubinska reforma u kulturi. Za to sam da se daju manji novci za projekte, a da prođe više redatelja, prvenstveno mladih. Siguran sam da bi oni snimali puno zanimljivije i bolje filmove od ovih Tuđmanovih redatelja koji snimaju smeće. Svi znamo što su snimili Krsto Papić, Ogresta i slična, uvijek ista ekipa. Umreženi su kao u politici, sva’ko ima neki deal, a nama ostalima ostaje ista žabokrečina i kolotečina. Svi ti redatelji i producenti po Zagrebu imaju stanove, voze džipove, imaju vikendice na moru koje su izgradili u zadnjih dvadeset godina. Na filmu je strašno. U teatru svake godine imaš bar jednu dobru predstavu, a ovo što su napravili s filmom – to je strašno. Ništa ovo naše neće vrijediti, ova naša nagrada, ako se te stvari ne promijene, ako mi budemo jedan slučaj, a narednih godina sve ostane po istom. 

    Osim novca, koji je najveći problem hrvatskog filma?

    – Najveći problem filma stigao je s ratom, a to je taj novi jezik i nacionalistički profesori na Akademiji. Srbi glume jezikom kojim govore na cesti, Slovenci glume jezikom kojim govore na cesti, Bosanci isto tako… Samo mi glumimo nekim izmišljenim jezikom. Glumio sam u nekoj kazališnoj predstavi gdje moram reći: Ovaj me čovjek izbacuje iz ravnovjesja. Ja to ne mogu reći. Reći ću: Ovaj me čovjek izbacuje iz ravnoteže. To su nove hrvatske riječi koje nitko ne zna i nitko ne zna koliko mi imamo muke da ih uopće izgovorimo, a kamoli da to bude prirodno. Na tom jeziku inzistiraju lektori i redatelji koji su u vrijeme Franje Tuđmana zavladali hrvatskom kazališnom i filmskom scenom. Osim toga, veliki su problem režiseri, problem su dramaturzi i problem su scenaristi. Najmanji problem su glumci. Kako su hrvatski glumci funkcionirali u jugoslavenskom filmu? Pa j…. mu mater, igrao je Mustafa Nadarević, Šerbedžija, igrao je pokojni Zvonko Lepetić u Maratoncima, Ivo Štivičić je pisao scenarije za starog Šovu, Ličinu, Borisa Buzančića. Starog Štivičića su šutnuli s televizije Tomislav Žiro Radić i Branko Schmidt. 

    Kako prolaze glumci u Hrvatskoj?

    – Jedan od najvećih problema je što im se ne daje šansa. Uvijek gledamo 20 istih glumaca. Ako si glumac u Splitu, Rijeci ili Varaždinu – nitko te neće uzeti za film. Uzimaju sad nešto za ove sapunice, jer su im oni jeftiniji. Za film – nema šanse. Kad je Vinko Brešan snimao Svjedoke, a to mi je najružnije iskustvo s filmom, izabrao je nekoliko nas iz splitskog kazališta da u njemu glumimo. U jednom trenutku ovi producenti, ovi lopovi, odlučili su da se film neće snimati u Splitu kako je bilo predviđeno, nego u Karlovcu. Split im je bio skup. Tako smo mi otpali. Bilo im je skupo da nam plaćaju dnevnice i noćenje, pa su uzeli glumce iz Zagreba. Kad ih iz Zagreba vode u Split da snimaju – onda nije skupo. Bili smo pred potpisom ugovora. Vinko Brešan nas nije imao muda nazvati, nego je nazvao netko iz produkcije i rekao: »Dečki, žao nam je, snimanje se prebacuje u Karlovac, a vaše uloge su dobili Krešo Mikić, Bojan Navojec, drn, drn, drn«, i zaklopilo mi slušalicu. Nisam uspio reć’ ni: »Mrš, majku ti j….«.