Svečanost čovjekove propasti

“Melankolija” Larsa von Triera: Opus magnum velikog Danca

Aldo Paquola

To što nudi Lars von Trier je jedna konceptualna znanstvena fantastika i uzbudljiva meditacija o etičkim i metafizičkim pitanjima čovjekova življenja. I prirode i životinja 



    »Melankolija« Larsa von Triera je grandiozna svečanost čovjekove propasti. I kao poticajna usporedba uznemirujuća suprotnost »Drvu života« Terencea Malicka. 


    Prvi dio filma ima naslov Justine. Ona u velikoj bijeloj limuzini dolazi u dvorac proslaviti vjenčanje. Tamo ju očekuju njezina sestra Claire, roditelji, Clairein muž John, »užasno bogat« vlasnik dvorca i brojni uzvanici. Justine stalno nosi veliku bijelu vjenčanicu osim kad ode u kupaonicu, u kadu, u potrazi za malo mira i predaha. Vjenčanica joj smeta, poglavito u obavljanju nekih tjelesnih potreba (mokrenje na otvorenom i seks na otvorenom, s muškarcem kojeg je upoznala na domjenku), ali ulaže veliki napor da ostane pribrana i makar s naporom i nelagodom izdrži ceremoniju zabave do kraja. 


   Konceptualni SF


Lars von Trier je tu blizak Altmanovoj »Svadbi«, dakako usredotočen je na manji broj aktera, no i za Von Triera slavlje vjenčanja je nešto konvencionalno, neprirodno lažno, ludo i jadno. Izgovoreno je podosta banalnosti, novac i poslovni prestiž je češće spominjano, zatim nekoliko osornosti, zajedljivosti i klaunovskih ispada (Justinini roditelji) i puni bračni slom, što je napokon shvatio i Justinin muž Michael. Slabić, opsesivno zaljubljen, bez identiteta. I nije naročito bistar. Za Von Triera takav svijet, to je naravno iznad pukog vjenčanja, ne zaslužuju opstanak i ako propadne nije šteta. Justine će poslije reći: »Zemlja je zla, ne moramo žaliti za njom«. 




    Drugi dio filma nosi ime Claire. Valja reći da je Justine i ovdje dominantna, ali Claire unosi sentimentalnost, krhkost, popustljivost, instinkt majke (ima malog sina Lea) i emocije straha i panike. Sad je razvidno što je Melankolija. To je planet koji juri velikom brzinom prema Zemlji. Znanstvenici tvrde da će proći u njezinoj blizni, ali na žalost, neće biti tako. Zemlja će u sudaru s Melankolijom ekspolodirati, život će zauvijek iščeznuti, pa i sama smrt. Apsolutno ništavilo. Potpuno drukčije nego u američkih znanstveno fantastičnim filmovima (u većini njih) gdje je kataklizma sunovrat civilizacije, ima i interkontinentalne zbrke i masovnih umiranja, no planet je čitav, život je obnovljiv, a Hollywood je spreman. 


    To što nam nudi Von Trier je jedna konceptualna znanstvena fantastika i uzbudljiva meditacija o etičkim i metafizičkim pitanjima čovjekova življenja. I prirode i životinja. Važnost konja i ptica u filmu odraz je Von Trierova neotklonjivog romantizma.   


Sjajne glumice


Poput Bergmana, jednog od uzora, Von Trier je izdvojio jedan prostor s malo likova i malo izvanjske radnje. Kadrovi su dugi, kamera mu je ponekad neurotično nagla i pokretna, ima i zoomova (a to je u art-filmu proskribirano), kao da želi izbrisati likove i poništiti scenu. Ljepota kadrova očituje bolećivo opojnu estetiku (ponovo romantizam) odlaska i vječnog kraja. Noćni prizori u parku dvorca s puštanjem svadbenih balona, dvostruka mjesečina u parku, jednu svjetlost prosipa Mjesec a drugu Melankolija, priziva metafizičko i nadrealističko slikarstvo De Chirica i Delvauxa. Pa onaj divni snimak kad sestre izjašu u ranojutarnjoj mogli… 


    A tu su i glumice. Kristen Dunst kao Justine, čudnovata s obiljem skrivenosti koju nam neće uvijek htjeti pokazati, ali će to istaknuti glumom. Izvrsno je utjelovila Justine. Charlote Gainsbourg, kod Von Triera smo je upoznali u »Antikristu«, bila je izmučena, dobra, senzualna i prestrašena Claire. Kieferu Sutherlandu kao Johnu nema zamjerki u aktivno suzdržanoj glumi. Hoće li nas Melankolija uništiti? Samo dok smo u kinu. 


    U stvari, ono što zadivljuje je osjećaj da nakon projekcije ne gubimo volju za životom, već će nas neka zagonetna vitalnost naknadno obuhvatiti. Jer prije smrti Justine, Claire i mali Leo, stekli su dostojanstvo, mir, pomirenje, u jedinstvenoj ljudskoj bliskosti i zajedništvu. »Melankolija« je opus magnum Larsa von Triera.