Slavni festival

Locarnu se dogodila velika rodna inverzija

Dragan Rubeša

Otvaranje festivala na Piazzi Grande

Otvaranje festivala na Piazzi Grande

Festival je otvorio film »Magari« Ginevre Elkann, unuke torinskog industrijalca Giannija Agnellija. Autoričin dostatno intimistički komad ambijentiran je u osamdesetima i fokusiran na troje braće



LOCARNO – Ovogodišnjem 72. po redu Locarno Film Festivalu dogodila se velika rodna inverzija. Legendarnog Carla Chatriana koji od iduće godine preuzima kormilo Berlinalea, naslijedila je Lili Hinstin, bivša izvršna direktorica etabliranog pariškog festivala dokumentarnog filma Cinema du Reel. Iako je Chatrian povukao za sobom u Berlin gotovo kompletni tim suradnika, Hinstin nastavlja njegov radikalni programski pristup.


I Chatrian će kurirati Berlinale u sinergiji s Mariette Rissenbeek, bivšom direktoricom organizacije German Cinema zaduženom za globalnu promociju njemačkog filma. I dok Berlinale zasigurno neće dopustiti Chatrianu da se skine do kraja i radikalizira svoju programsku koncepciju na isti način kao što mu je to dopustio Locarno, Hinstin slijedi njegovu programsku trajektoriju i ne pristaje na kompromise. Za to je prvenstveno zaslužan avangardniji dio njenih programera, s provjerenim Antoineom Thirionom i Nicholasom Elliottom.


Bez hrvatskog filma


Jedan od članova njena selekcijskog komiteta, koji pokriva program Pardi di domani rezerviran za kratkometražne filmove je i Stefan Ivančić, autor u Cannesu prikazanog finog kratkiša »Leto bez meseca«, producent Glavonićeva »Tereta« i kurator Pančevo Film Festivala. Ne znamo koliko je on bio zaslužan da je u kratkometražnu selekciju ovogodišnjeg Locarna uvršten srpski komad »Poslednja slika o ocu« Stefana Đorđevića. Kao što će u prestižnoj paralelnoj selekciji »Cineasti del presente« biti prikazan i film Ivane Mladenović »Ivana Groznica«, kao rodna inverzija Ivana Groznog. No s »ovih prostora« dolazi i Matjaž Ivanišin s najnovijim filmom »Orsolan«, u nas poznat po doksu »Playing Men«. Zato je hrvatski film u Locarnu posve odsutan. Kao što je bio odsutan u Cannesu, i kao što ga nema na idućoj venecijanskoj Mostri. Jer, novom ravnatelju HAVC-a očito je više stalo da servisira holivudske majorse (čitaj: filmske kruzere) i otvara nekakve studije na pepelu Jadran Filma, nego da promovira hrvatski film na prestižnim festivalima.




Prizor iz filma »Magari« Ginevre Elkann


Prizor iz filma »Magari« Ginevre Elkann



Hrvatska se u Locarnu tek spominje u kratkišu »Mama Roza« Dejana Barača, koji se bavi autorovom majkom. Roza je Hrvatica i živi u Švicarskoj s mužem koji ovisi o njoj. U katalogu Locarna, Baračev komad opisan je kao intimni opservacijski doks koji istražuje tugu disfunkcionalne obitelji. Ipak, ono zbog čega vrijedi potegnuti do Locarna najnoviji su filmovi Pedra Coste (»Vitalina Vera«), Kojia Fukade (»Yokogao«) i genijalnog Rabaha Ameura Zamecha (»Terminal Sud«) koji je 2006. promovirao riječki Festival mediteranskog filma s pečatom Drugog mora, tada poznatiji kao Mediteranske igre (šifra: Bled Number One), kad je njegov autor bio pripadnik ljutog alžirskog undergrounda. Jer, konkurencija Locarna naprosto ne pristaje na zakone mainstreama.


Impresivni debi Ginevre Elkann


To vrijedi i za njegov program pod zvijezdama, poznatiji kao »Piazza Grande«, iako su na dotičnoj »piazzi« koja prima 7.000 gledatelja, zvijezde najčešće nevidljive, ne samo one holivudske, već i one nebeske, jer je u Locarnu meteoalarm najčešće obojen crvenim ili u najboljem slučaju narančastim. Iako ni kišobrani neće spriječiti smirene Švicarce da odgledaju film do kraja. Tako je na Piazzi Grande uz pozdravni govor gradonačelnika Locarna, čovjeka koji će u večernjim satima zamijeniti elegantno odijelo kožnom jaknom i bandanom i zapjevati na nekoj od festivalskih pozornica u svom Vasco Rossi Tribute bendu, festival otvorio impresivni debi Ginevre Elkann (šifra: »Magari«), unuke torinskog industrijalca Giannija Agnellija.


Autoričin dostatno intimistički komad ambijentiran je u osamdesetima, fokusiran na troje braće koji žive u Parizu s majkom i njenim novim partnerom Pavelom. Prema njenoj odluci, braća provode božićne praznike u Rimu s njihovim ocem (Riccardo Scamarcio) i njegovom partnericom (uvijek genijalna Alba Rohrwacher). No Rim će ubrzo zamijeniti napuštene zimske plaže San Felice Circea. Jer, u fokusu autoričina filma je ironija jedne obitelji, njenih mana, nesigurnosti i nemara. No Elkann igra na krajnje ležerni prosede, u pastelnom koloritu vintage komedije (nije ni čudo da se autorica referira na Carla Vanzinu i njegov hit »Vacanze di Natale«). Očeva starog prijatelja portretira Brett Gelman, kojeg smo vidjeli u kultnim TV serijama »Stranger Things« i »Fleabag«. Jer, autoričin film bavi se trenutkom refleksije, onim prozorom otvorenim u smjeru našeg sutra, s nadama i očekivanjima. Iako margine te budućnosti igraju na visok stupanj nepredvidivosti.