RIJEKA – U našem »Hodu za život« prema riječkom Art-kinu, u kojem se dogodila svečana projekcija najnovijeg komada Ognjena Sviličića, mogli smo onako usput na nekoliko lokacija uočiti neonsku reklamu koja najavljuje još jednu porciju masovnog vjerskog ludila s pečatom Laudato TV, konkretnije, orgiju zvanu »Pogledaj srcem« u zagrebačkoj Areni. Ta orgija kolektivnog vjersko-estradnog transa bliska je miljeu Sviličićeva »Glasa«. »Ne možeš reći vjernicima da im je vjera glupa«, kazat će jedan od junaka Sviličićeva filma.

Ateist i vjernici

U tom komadu vjera je doista glupa. U njemu ima puno neona. Neonski Krist i neonska kapelica. Kao u »Neonskoj Bibliji« genijalnog Terencea Daviesa. Jer, Sviličić je snimio film za eru u kojoj Laudato TV i »Hod za život« više nisu hrvatske nuspojave, već neizostavni dio njene pervertirane stvarnosti.

U fokusu je splitski mladac Goran (impresivni Franko Jakovčević kojeg smo upoznali u kratkišu »Trešnje« Dubravke Turić nagrađenom u Cannesu), čija samohrana majka odlazi preko ljeta raditi na kruzer, te ga odvodi u katolički internat jer ga nema kome ostaviti. Možda je to onaj isti felinijevski Rex na koji se ukrcala majka Josipa Lukića (šifra: »Doplovit će Rex«). Ali Goran je ateist koji smatra da »nema Boga« i koji se ne želi moliti uoči obroka. Već sama Lukićeva cameo pojava, sada zaposlenog u restoranu samoposluzi, čiji zid krasi vjerska freska i grafit »Jahva štiti one koji ga vole, a zlotvore će satrti«, više su no dovoljni putokaz u kojem smjeru se kreće Sviličićev film. Tu je i Goran Bogdan u ulozi Goranova ujaka (»Tamo su svi vjernici, pa šta ti ne možeš malo biti?«) koji je već dokazao da se u tom miljeu fino snalazi (šifra: »Agape«), ali i junakova teta u cameo ulozi Mije Petričević.

Foto: M. GRACIN

Dolaskom u internat, Goran dobiva šifru za brzi internet i popust za pekarnicu na rivi u čijoj se mikrovalnoj peći odmrzavaju uvezeni smrznuti bugarski bureci, ali i pristup neuređenoj teretani. Za uređenje će se valjda pobrinuti Kaptol i županija.

Doduše, Goranov cimer koristi taj isti brzi internet da bi masturbirao gledajući porniće. Franina mater mu nudi seks na 094…, kako to navodi grafit na zahodskom zidu. A Vojko V mu poručuje: »Zovi čovika, zovi zovi čovika«. Ali ne i to da »vjeru treba živjeti«, kako će to kazati vođa katoličkih skauta čija uniforma neodoljivo podsjeća na Hitlerjugende iz Waitijeva »Jojo Rabbita«.

Pošast nove evangelizacije

Nekadašnji Otok mladosti danas je transformiran u Otok katoličkih novaka. A ti isti novaci podastiru nam Gibonnija i Olivera u posve novom ruhu (šifra: »Starim ja, a u ljubav vjere nemam«). Lobotomizirani vjerom i bliski kršćanskim zombijima. Tek će u sceni plivanja Goran barem na trenutak osloboditi sebe.

Foto: M. GRACIN

No iako se Sviličićev komad oslanja na pošast europske nove evangelizacije i poljski (anti)klerikalni tsunami s autorima poput Holland, Smarzowskog, Komase i Zamecke, autor promatra Goranov internat kao nekakvu izoliranu vjersku zajednicu.

Iako je mogao igrati na radikalniji prosede, ambijentirajući »Glas« na satu vjeronauka u bilo kojoj našoj državnoj školi, kao nekakvoj pervertiranoj varijanti Cantetova »Razreda« ili Periotovih »Naših poraza«. Iako sjajni Jakovčević kao ultimativni hrvatski »Shooting Star« koji je prerastao kiddie fazu »Trešanja«, praktički nosi čitav Sviličićev film na svojim leđima. Kad njegov Goran napušta dvoranu uz song »Duboka rijeko«, Josip Lukić kojeg će ugledati na njenom izlazu, postaje neka vrsta Belzebuba. Dovoljno je prisjetiti se Lukićeva »Vraga u gospođici Jones«, snimljenog u produkciji Darija Juričana, pardon, Milana Bandića.

Foto: M. GRACIN