U krajnje intimističkom prosedeu Philippea Garrela, autora koji je u doba francuskog Novog vala uvijek bio i ostao na njegovim najrubnijim zonama (riječko Art-kino nedavno mu je posvetilo finu mini retrospektivu), očevi i sinovi često se susreću u »pravim biografijama«. U »Hitnim poljupcima«, njegov tada šestogodišnji sin Louis praktički je »glumio« samog sebe, dok je puštao papirnate lađe u bideu iz kojeg se prelijevala voda. U najnovijem Garrelovu filmu »La jalousie« (»Ljubomora«), glumi vlastitog djeda, dakle, Philippeova oca, i to kad je djed imao 30 godina, koliko ih sada ima unuk (djed Maurice također se često ukazuje u obiteljskim filmovima oca i sina, poput »Običnih ljubavnika«). Film se otvara i zatvara »rastavom« odnosno suzama boli koje ona potiče. Louis (Louis Garrel) ostavlja ženu i malu kćer kako bi se preselio kod nove ljubavi Claudije, nezaposlene glumice s kojom živi pomalo boemski život na mansardi. I dalje često posjećuje kćer, s kojom je duboko i iznimno vezan. No kako to obično biva, čak i najsnažnijim ljubavima prije ili kasnije dogodit će se duboka kriza. Claudia želi nešto drugo. Pronašla je posao i novog muškarca. 

  Anđeli

Skice i tragovi

Festivalsku konkurenciju zatvorile su »Terase«, tipični mediteranski komad u režiji francuskog sineaste alžirskih korijena Merzaka Allouachea. Ovaj povremeno didaktični film ambijentiran je u radničkom kvartu Alžira Bab el-Quedu u kojem se između jedne i druge mujezinove molitve, one jutarnje (Fajr) i one noćne (Isha), isprepliću pet različitih priča, ambijentiranih na krovovima kuća, svedenih na skice i tragove iz svakodnevnih života. Te iste krovne terase postaju prostor na kojem etno glazbenici vježbaju za nastup, ali i mjesto tragedije (samoubojstvo), misterije (nestanak vlasnika zgrade), socijale (starica koja na krovu živi ilegalno) i torture (muškarac koji odbija potpisati dokument pod ciničnim okom osobe koja mu je bila jako bliska). Iako je Alžir trenutno pošteđen krvavih zbivanja koja potresaju dobar dio arapskog svijeta, Allouache vjeruje da se kaos s alžirskih ulica preselio na njegove krovove, nekad mjesta idiličnog okupljanja gdje su se susjedi družili promatrajući zalaske sunca iznad zaljeva, a danas mjesta nasilja i smrti. Ali kako se mijenja svjetlost, tako naizgled nedefinirani protagonisti postaju intenzivniji. 

  Aroma horora

Nakon Ki-duka (»Moebius«) i Glazera (»Ispod kože«) festivalska opsesija kanibalskim motivima nastavlja se iranskim filmom »Mahi va gorbeh« (»Riba i mačka«) u režiji Šarama Mokrija prikazanog u paralelnim Horizontima. Film je baziran na istinitoj priči o iranskom restoranu koji je gostima servirao mljeveno ljudsko meso. Garniran »aromom« horora i snimljen u jednom kontinuiranom kadru, film prati grupu studenata koji su na dan zimskog solsticija doputovali u kaspijsku regiju kako bi sudjelovali u natjecanju iz zmajarenja. No u blizini njihova kampa nalazi se koliba u kojoj žive tri kuhara u potrazi za mesom. Je li ovo nekakva iranska varijcija na »Kolibu u šumi«? Na iranski način.