Glumačka legenda u Areni

Ljubiša Samardžić: Ja kameru ne osjećam, ali kamera mene osjeća

Zoran Angeleski

Ja kameru ne osjećam, ali kamera osjeća mene. Morate do kraja unijeti iskrenost, poštenje u radu, ne biti lijen, ne čitati tekst sa strane dok glumite – jer se vidi, to je laž. A ta laž nikad ne prolazi na ekranu



O kakvoj je glumačkoj veličini riječ pokazale su već i ovacije publike u ceremoniji otvaranja jubilarne 60. Pule, kojima je dočekan u prepunoj pulskoj Areni. I za vrijeme intervjua prilazili su mu uzbuđeni ljudi, molili zajedničku fotografiju. Svima je izašao ususret.


U slučaju ove glumačke legende, ali i redatelja i producenta Ljubiše Samardžića nema dvojbi – osim što je zasigurno jedan od najstarijih aktera filmske Pule – ta ljubav naime traje već 50 godina, od 1962. godine i filma »Prekobrojna« u kojoj je glumio s vječitom filmskom partnericom Milenom Dravić – on je najnagrađivaniji glumac u povijesti pulskog filmskog festivala: osvojivši šest Zlatnih Arena – tri za glavne i tri za epizodne uloge (»Bombaši«, »Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj«, »Rad na određeno vrijeme«, »Savamala«, »Crvena zemlja«, »Doktor Mladen«, »Specijalno vaspitanje«), a, usput, ne treba preskočiti ni Zlatnog lava u Cannesu za ulogu u »Jutru« Puriše Đorđevića. 


Najšira publika pamtit će ga posebno po rolama u partizanskim spektaklima »Bitka na Neretvi«, »Valter brani Sarajevo«, a vjerojatno najviše po glavnim rolama u dvije televizijske serije – po maestralnoj ulozi Crnog Roka u kultnoj seriji »Kuda idu divlje svinje« i kao Šurdu u »Vrućom vetru«. 




  


Veliki ispit


Koja vam je najdraža Zlatna Arena? Vjerojatno vam je za uzlet u karijeri najznačajnija »Prekobrojna«, no koji vam je film najdraži, najintimniji?


– Ništa ne znači šest Zlatnih Arena u odnosu na ono kako me publika ispraćivala iz Arene. Već prvom pojavom s tri-četiri filma, mislim pritom na »Prekobrojnu«, »Peščani zamah«, »Kozaru«, ispratili su me onako kako sam zaista nisam očekivao. Ti aplauzi su mi dozvolili da postanem neka ličnost koju će svijet redatelja prepoznati i istovremeno mi darivati štošta od tih interesantnih filmskih uloga. 


Jeste li na počecima karijere očekivali takve reakcije?


– Nisam u počecima. Ne, ne. Čovjek je ustvari uvijek u iskušenju, pred velikim ispitom, pred velikom provjerom – hoće li njegovo djelo, njegova kreacija odzvoniti u gledalištu. Sudeći prema Vespazijanovoj areni, koja sama po sebi predstavlja povijesnu čaroliju, a istovremeno i filmsko gigantsko mjesto, mene su te najranije pozitivne reakcije ponijele, ali nisam izgubio glavu, nego sam iščekivao nove izazove. Iz godine u godine dobivao sam različite uloge, dobio sam veliko povjerenje. U svaku filmsku ulogu koju sam gradio uložio sam sebe, uložio sam svoju dušu, svoje srce, svoj karakter, svoju ćud i nadasve, ono što je možda najznačajnije, jednostavnost, životnost i realnost.


 A i taj vaš šarmantan smiješak vas do danas nije napustio?

– Vjerojatno je to dio moje prirode. 


Ta vrckavost.


– Ja nikada nisam želio nekoga fascinirati i u životu. I sada dok razgovaram s vama, to činim najsrdačnije, najspontanije, prisjećajući se važnih detalja iz svog života. Ono što je najbitnije – tkao sam svoju biografiju. Imao sam strašno povjerenje redatelja u različitim glumačkim izazovima, a onda se polako, iz filma u film, izgradio jednu malu kulu koja je donijela i šest Zlatnih Arena. No, najljepše mi je ovo što se dogodilo preksinoć u Areni – doživio sam aplauze dok sam ulazio. To je za mene, to je za mene… 


  


Ljubav na prvi pogled


Prešli ste dug put?


– Ruku na srce, to jest jedan put koji sam prešao i koji dan danas poštujem. Pula je mjesto u kojem se štošta toga provjerava. I ukoliko prođete unutra, ostat ćete vječno. 


Jeste li u karijeri imali i negativnih iskustava u Puli, od žirija, struke?


– Možda sam bio razmaženiji nego drugi. Nekako su bili naklonjeniji meni, iako su možda neke kreacije zaista bile bolje od mojih. 


Kažu da je vrijeme odnosno sito vremena najbolji kriterij je li nešto dobro ili nije?


– To je točno. 


Uoči ovog razgovora, pogledao sam ponovo na internetu dostupnu »Prekobrojnu«, ali i par epizoda remek-djela »Kuda idu divlje svinje«. Već se u »Prekobrojnoj« vidi da vas kamera voli, ali i da vi volite kameru.


– Ta je ljubav rođena od prvog trenutka. Ruku na srce, niti jednog trenutka svoju podsvijest ne određujem tako da se ja trebam nametnuti kameri. Ne, naprotiv, ja gledam partnere u lice i ta neka iskrenost, čednost, spontanost, prirodnost čini vjerojatno moj uspjeh. Ja kameru ne osjećam, ali kamera mene osjeća. I ta ljubav od prvog dana ostaje do danas, onako prava, iskrena i nepatvorena.


 Mimo kriterija komercijalnosti i velikih filmskih hitova poput »Bitke na Neretvi«, meni je čini da je vaša najznačajnija uloga ona Crnog Roka u seriji »Kuda idu divlje svinje«, koja je u anketi beogradskog Danasa početkom ove godine proglašena najboljom serijom u iznimno jakoj konkurenciji – »Grlom u jagode«, »Malo« i »Velo misto«, »Otpisani«, »Gruntovčani«, »U registraturi«, »Pozorište u kući«…

  – Kad me Hetrich nazvao telefonom, prvo sam se iznenadio, a kad sam zatim pročitao tekst Ive Štivičića, koji je zaista briljantno napisan, bio sam potpuno opčinjen. To je jedan potpuno novi pogled na scenarij. 


Ali i na ideologiju?


– Točno. To je iz mnogo razloga bilo smjelo, hrabro. Ne zaboravite da se serija snimala u turbulentnom vremenu 1970., 1971. godine. 


A uz to, tretira 1941. do 1943.


– Da, da, i to su sve zamke, 1941.-1945., političke i, ako hoćete životne zamke. Het i ja smo se »očas« sporazumjeli. On je shvatio što ja želim, a ja sam shvatio što on želi. Moje kolege u toj seriji, nažalost su pokojnici, tri su glumca, u ulozi Mileta Vrbice Fabijan Šovagović, Ličina kao Veriga i Ivo Serdar. A Mile Vrbica… (ovdje je Samardžić spontano zapjevao čuvenu pjesmicu tog lika »Mene cura moli da spavamo goli«… op.a.)… Sve je to bilo jako snažno scenarističko, glumačko i redateljsko tkanje. 


Koliko su za kvalitetu djela bitni i ostali članovi ekipe? Recimo, montažerka u to seriji bila je Radojka Tanhofer, sjajnu je avangardnu jazz glazbu kreirao Miljenko Prohaska koja je dala posve drugačiju atmosferu, dubinu, dramatičnost.


– Svi su članovi ekipe unijeli svoj dar, čini mi se da su svi bili jedno. Kad imate tu harmoniju, koja je nužna u filmskom stvaralaštvu, onda ćete napraviti nešto što pripada poštovanju i, vjerojatno, ljubavi. Ima jedna stvar koja je suštinska: sve je sitno u životu ukoliko nema ljubavi. Morate, prije svega, voljeti kompletan tekst, morate poštovati suradnike, morate do kraja unijeti iskrenost, poštenje u radu, ne biti lijen, ne čitati tekst sa strane dok glumite – jer se vidi, to je laž. A ta laž nikad ne prolazi na ekranu. Kamera otkriva sve laži. Treba biti spreman na sva iskušenja koja posao donosi. Ja sam često vojnički redatelj. Inzistiram pod svaku cijenu na poštovanju rada. Ako ustanem u pet sati i inzistiram da se u šest sati pojavi svaki član ekipe i bude spreman za posao, a netko zakasni, ja sam toliko surov da ga istjeram sa snimanja.


   

Mali čovjek, velika inspiracija


Igrali ste često likove malog, nespretnog čovjeka koji se ne snalazi, a ponekad je i spretni folirant (Šurda u »Vrućom vetru«), a i kao redatelj (»Nebeska udica«, »Nataša«, »Ledina«) također ste se fokusirali na malog čovjeka, često gubitnika.


– To je uvijek velika inspiracija: mali čovjek i njegov svijet. Njegovo saplitanje u životu uvijek je povod za umjetnost i povod za jedno veliko iskušenje. Sve je sitno, osim Čovjeka. Čini mi se da je najljepša stranica ukoliko se uhvatite »malih tema«, »malih filmova«. Kad gledalište suosjeća sa sudbinama malih ljudi, onda imate siguran uspjeh u kinima. 


Istaknuli ste ljubav. Pretpostavljam da je ljubav bila vaša najveća snaga kojom ste uspjeli preživjeti najveći gubitak, gubitak sina.


– Ruku na srce, moja supruga Mire je dala svu energiju i svu ljubav… Svatko ima svoj križ i svatko ima svoje muke. Zato mi se čini da je tada najvažnije da čovjek pogleda sam sebe u ogledalo i odluči što će raditi – emocije ostaju, sjećanja ostaju, poštovanje ostaje.