Odnos vojvode od Yorka, budućeg britanskog kralja, i njegovog govornog terapeuta iz Australije Lionela Loguea žarište je filma, izvor unutarnje dramatičnosti, humora i gegova
U filmu »Kraljica« aktualna posjednica britanskog trona, utjelovljena u dobitnici Oscara Hellen Mirren, rekla je što je imala za reći jasno, glasno, bez zastajkivanja i tečno. Kraljičin otac George VI. što god da je imao za reći, poglavito u javnosti, izrekao je u tjeskobnim, samozastrašujućim tišinama, a onda bi izustio nešto neartikulirano i nakon mučnog mucanja ponovno zašutio, poražen i jadan poput ispuhanog balona.
Colin Firth je majstorski mucao. Pokazao je niz mentalnih i emocionalnih mjena, dilema i izljeva u prinudnim stankama i mukama neizrečenog do postupnog ovladavanja vlastitim bićem i govorom. Bit će čudo ako Firthu izmakne Oscar
»Kraljev govor« je film s dvanaest ipak neočekivno pristiglih nominacija za Oscara, pa je gotovo nedodirljivog favorita »Društvenu mrežu« uvukao u mrežu velike natjecateljske neizvjesnosti. Pa i mimo svih nagrada i izgledno konzumiranih (bez obzira koliko) Oscara, »Kraljev govor« je jak britanski zgoditak, vješta celuloidna tvorevina osjećajnosti i monumentalnosti, intimnosti i protokolarnosti, vodvilja i melodrame, i dakako, evociranja znanih povijesnih okolnosti i zbivanja u razdoblju od 1925. da do engleske objave rata Hitlerovoj Njemačkoj u rujnu 1939. godine.
Kraljevsko mucanje
Prijestolonasljednik, budući kralj Edward VIII. bio je aktivan, prodoran, samovjeren čovjek, sklon zaljubljivanju u udate žene. Tako nam je i predstavljen kad slijeće u malom zrakoplovu kao iskusni avijatičar, a mucavi mu brat vojvoda od Yorka pruža ruku. Oni ulaze u automobil, princ-avijatičar kaže odlučnim glasom – »Ja ću voziti«. Vojvoda od Yorka nije stigao ni zamucati. Ali da Edward VIII. nije abdicirao zbog braka s dvaput razvedenom Amerikankom neplemenita roda Wallis Simpson, vojvoda od Yorka nikad ne bi postao kraljem i kraljev govor nikada ne bi ostao zapamćen. Ni kao kraljevsko mucanje, ni kao historijski govor preko radio-valova prenesen u »svako britansko kućanstvo«.
Kao vojvoda tražio je izlječenje i prolazio kroz groteskne opite. Morao je staviti sterilizirane staklene kuglice u usta i naglas čitati iz knjige, pa je skrvan i obeshrabren odustao od daljnjeg liječenja. Upoznaje govornog terapeuta iz Australije Lionela Loguea i postaje Logueov pacijent. I to je žarište filma, izvor unutarnje dramatičnosti, humora, pa i gegova.
Logue je ekscentričan, temeljit, suosjećajan i pametan. Vojvoda je hirovit, promjenjiva raspoloženja, ponekad djetinjast i unatoč krizama i odustajanjima voljan nadvladati mucavost. Naravno, povezanost običnog čovjeka iz naroda i budućeg kralja je klišej kakav odoljeva osporavanjima bilo kakve vrste i takav klišej volimo pogledati na velikom ekranu, jer nam omogućuje identifikaciju i s kraljem i s kralju neravnopravnim, da ne kažemo slugom.
Strah od riječi
Logue je opreka profesoru Higginsu iz »Pygmaliona« G. B. Shawa te u izvrsnom, a nezasluženo zaboravljenom, filmu Anthonyja Asquitha iz 1938. i poznatom musicalu »My Fair Lady« (1964), jer on ne priprema cockney placericu Elizu u damu dajući joj lekcije iz salonske dikcije i podupirući klasni snobizam, već mora učiniti nešto mnogo vrijednije. Preodgaja vojvodu, a potom i kralja, u samosvjesnu, upornu i zadovoljnu osobu. I u tim nastojanjima nalazimo one prave i ugodne trenutke filma »Kraljev govor«.
Film redatelja Toma Hoopera govori o strahu pred izgovorenim riječima, a strah je materijaliziran u onodobnim mikrofonima, zagonetnim amblemima onostranosti koji nam kradu glasove i odvode ih negdje daleko oku nedostupno. »Kraljev govor« je razvidno prisjećanje na staru britansku imperijalnu slavu, na hrabri i snažni britanski duh pa je u tomu vrlo blizak oscarovskom uradku »Vatrene kočije« (1981) Hugha Hudsona. I terapeut Logue je izložen društvenim i klasnim predrasudama, kao i atletski trener arapskih korijena u »Vatrenim kočijama«.
Velike uloge
Colin Firth je majstorski mucao. Pokazao je niz mentalnih i emocionalnih mjena, dilema i izljeva u prinudnim stankama i mukama neizrečenog do postupnog ovladavanja vlastitim bićem i govorom. Bit će čudo ako Firthu izmakne Oscar.
Casting je posve ujednačen i dostojan punog gledateljskog povjerenja. Geoffrey Rush će nas s lakoćom pridobiti da mu kao Lionelu Logueu povjerujemo. I njemu je Oscar za epizodu nadohvat ruke. Helena Bonham-Carter kao kraljica, Michael Gambon kao kralj George VI. i Timothy Spall kao Winston Churchill, osim što dobro glume, svi zajedno prizivaju Harryja Pottera. Guy Pearce je Edward VIII., nekako je stegnut i neprirodnog glasa. Derek Jacobi je canterburyjski nadbiskup. On je tu uz ostalo da nas podsjeti na vjerojatno najpoznatijeg mucavca okrunjene glave, na rimskog cara Klaudija. U TV seriji »Ja Klaudije« Jacobi je glumio mucavog cara. Kraljevska mucavost… – jako dobro.
