Blasfemija?

Klerikalni queer festival: Berlinale rezerviran za gej mučenike

Dragan Rubeša

No, dovoljno je izaći iz kinodvorane da bismo shvatili kako mučenici žive isključivo na filmskom i slikarskom platnu



Da parafraziramo našu predsjednicu, vjera je bitna komponenta i moralni kompas selekcije ovogodišnjeg Berlinalea, bilo da se ona promatra u feminističkom diskursu (»Bog postoji, ime mu je Petrunija«) ili kao denuncijacija pedofilskih gadosti i šutnje Vatikana (»Grace a Dieu«), čiji će procesi okončati klasičnom zastarom. Berlinaleu se dogodila i restaurirana verzija »Gardena« Dereka Jarmana snimljenog 1990., uz »Sebastianea« definitivno najreligioznijeg komada iz čitava autorova opusa. Taj isti vrt u filmu postaje središnja figura, nešto poput britanske inačice Getsemanskog vrta.


Sve ostalo svedeno je na Jarmanove subjektivne snove, dok autor čita Članak 28. britanskog zakona i referira se na sinodu koja je progonila homoseksualne svećenike. Njihov progon zbog pedofilskih grijeha se ne spominje, možda i zato jer se to pitanje počelo povlačiti u filmu i u medijima nešto kasnije. Pritom on zamišlja kako je Krist umro za patnje svih gejeva, ali i kontemplira o vlastitoj moralnosti i kraju svijeta (tada je bio HIV pozitivan). Dobili smo, dakle, nešto poput Jarmanova osobnog iščitavanja Novog zavjeta u homoestetiziranom diskursu.


Svetac na ražnju


Jer, redatelj Dane Komljen je u mini osvrtu na Jarmanov komad objavljenom u programskoj knjižici berlinskog »Foruma« napisao da je »Garden« čista filmska ekstaza, ali i totalna ekologija slike svedene na fotografije gljiva, makova, puževa, vrana, kamenja, leptira, oblaka, zagrljaja i glazbe. Jer, kad pogledamo Komljenov poetski film »Svi sjeverni gradovi«, postaje evidentno da je njegov autor od Jarmana puno toga naučio. No Berlinale dodjeljuje i nagradu Ekumenskog žirija, koja egzistira i na drugim festivalima, iako u njemu ne sjede nikakvi mračnjaci poput Uzinića & Co., pa se među njegovim laureatima često mogu detektirati krajnje odvažni i radikalni komadi.




I verite komad »Plavi Novalisov cvijet« u režiji brazilskog tandema Gustavo Vingre & Rodrigo Carneiro, referira se na homoseksualnost u mučeničkom diskursu, dok njegov akter spominje neimenovanog rimskog sveca koji je završio na »ražnju«. No kad u uvodnom kadru njihova filma ugledamo muški anus u krupnom planu, već smo pomislili da ćemo svjedočiti još jednoj varijaciji na Adinu Pintilie koja u »Ne diraj!« koristi slični uvodni mikroskopski plan, samo što je u igri penis do kojeg je došla probijajući se kamerom kroz prašumu junakovih dlaka. Blasfemija? Prije dosada.


Zato članovi Ekumenskog znadu ponekad biti odvažniji od onih koji dodjeljuju kvir nagradu Teddy. Među njenim ovogodišnjim konkurentima je i »Temblores« (»Drhtaji«) u režiji Jayra Bustamantea, prikazan u paralelnoj selekciji »Panorama«, inače poslovično naklonjenoj LGBTQ komadima. »Htio sam shvatiti kako je jedan učeni muškarac u stanju završiti u svom vlastitom zatvoru«, kazao je autor u press knjižici filma. Inače, taj gvatemalski sineast poznat je berlinskoj publici po finom »Ixcanulu« koji je osvojio nagradu Alfred Bauer u kategoriji najboljeg debitanta.


U »Drhtajima«, homoseksualnost se povezuje s pedofilijom. A nakon što se njegovu oženjenom junaku Pablu dogodi autanje pred kompletnom obitelji, uz prisustvo njegovih roditelja, žene, braće, kćeri i sina, on će se zaključati u sobu i pokriti plahtom od srama. Ubrzo Guatemalu pogađa jos jedan zemljotres koji majka opisuje kao božju kaznu, iako se seizmička podrhtavanja prije svega događaju u junakovoj psihi.


Riskantna metoda


Zato Pablo napušta obitelj i seli se u ljubavnikov stan, gdje mu žena donosi hranu koju mu je pripremila njegova voljena sluškinja. Pablo će ubrzo ostati bez posla, a sud mu zabranjuje viđati djecu (»Ne živimo u Luksemburgu«, kaže mu partner koji zarađuje kao maser). »Vjeruješ li u Boga?«, upita ga majka. »Bog s time nema ništa«, kazat će joj on. No bog voli grešnike, ali ne voli grijeh. Zato će Pablo okončati kod evangelističke propovjednice na terapiji koja podrazumijeva hladno tuširanje i hrvanje, iako je ovo potonje prilično riskantna metoda jer uključuje tjelesne dodire.


No, Bustamanteov junak ne želi se odreći vjere i posao u banci zamjenjuje poslom u njenoj crkvi, mjereći razmak između stolica uoči mise i skupljajući milodare od vjernika. No kad prikupi dovoljno hrabrosti i pokuša i bez obzira na sudsku zabranu vidjeti svoju djecu, pogled njegove kćeri koja ga promatra dok hladnom vodom pokušava oplahnuti uzavrelo lice, ostavlja puno otvorenih pitanja.


I rumunjski sineast Marius Olteanu bavi se u »Monstrumima« temom pokušaja spašavanja jednog braka koji je zapao u krizu zbog junakove biseksualnosti. I ovdje je lik biseksualca portretiran kao mučenik, što je vidljivo već na filmskom plakatu na kojem junakova žena transformirana u novovjeku Mariju, drži u naručju svog muža Krista u bijelim gaćama, prizivajući slavnu Michelangelovu skulpturu (šifra: »Pieta«). Poput Bustamanteova Pabla, tako i Olteanuov Arthur sudjeluje u crkvenim ritualima, odlazeći sa ženom na krštenje bebe njihova prijatelja. S druge strane, Arthurov partner koji se nakratko vratio iz Irske u kojoj je pronašao egzistenciju, nije ništa manje inhibiran i preplašen od njega, dok uoči seksa uredno slaže odjeću i prekriva krevet kako na plahti ne bi ostali tragovi.


Jer, Berlinale je rezerviran za gej mučenike. No dovoljno je izaći iz kinodvorane da bismo shvatili kako mučenici žive isključivo na filmskom i slikarskom platnu, od Sv. Sebastiana pa nadalje. Jedino istinsko mučeništvo proživljavaju berlinski novinari kad za jedini pristojni macchiato u cafeu »Barn« lociranom par koraka od Berlinale Palasta moraju odvojiti 3 eura, kao da je kava prošla kroz probavni trakt azijskog cibeta, kojeg je izmasirao Bustamanteov junak.