U lovu na Oscara

Kapital je neprijatelj: Gledali smo doks Julije Reichert i Stevena Bognara

Dragan Rubeša

American Factory

American Factory

Doks Julije Reichert i Stevena Bognara ambijentiran je u Ohiju u kojem je 20.000 radnika završilo na cesti kada je zatvorena daytonska tvornica automobilskih stakala 2008. godine. Zbogom srednji staležu. Zbogom novim cipelama za klince. No njihov spas će se ubrzo ukazati u formi kineskog "dobrotvora" Cao Dewanga



U sklopu Svjetskog ekonomskog foruma u švicarskom Davosu, naš premijer pokušavao je učiniti sve da šarmira moćnog šefa Applea Tima Cooka, e da bi ga natjerao da u Ružnoj Našoj pokrene još jednu IT investiciju. Doduše, taj isti Cook našao se tijekom dodjele holivudskih Zlatnih globusa na meti genijalnog britanskog komičara Rickyja Gervaisa (šifra “Ured”) koji mu je poručio da se u “The Morning Showu” snimljenom u produkciji njegove Apple TV jako zalaže za dostojanstvo žena i radnica, iako paralelno eksploatira radnike svojih kineskih iPhone sweatshopova, usporedivši Apple s ISIL-om. Možda naš premijer doista želi da Cook otvori u Osijeku ili nekom drugom našem IT friendly gradu još jedan Appleov sweatshop u kojem bi eksploatirao radnike do iznemoglosti.


Zato ima neke proklete simbolike da je u oscarovskoj kategoriji dokumentarnog filma nominiran naš osobni favorit “American Factory” u režiji autorskog tandema Julia Reichert & Steven Bognar s pečatom Higher Ground Production iza koje stoji bračni par Michelle & Barack Obama. Iz Bijele kuće u kalifornijski Los Gatos smješten u srcu Silicon Valleya. Riječ je o njihovoj prvoj produkciji s Netflixovim plaštom, zbog čega “American Factory” zasigurno neće dobiti zeleno svjetlo za bjelosvjetsku kinodistribuciju. Inače, Reichart ima iza sebe pedeset godina feminističkog aktivizma i veći dio njena opusa bavi se borbom radnica za dostojanstvo, poput “Union Maids” snimljenog u davnim sedamdesetima, ali i “Seeing Red” koji se bavi aktivnostima Američke komunističke partije (Reichart je popularno nazvana “bakom američkog nezavisnog filma”). A prestižni newyorški MoMa nedavno joj je posvetio veliku retrospektivu.


Sretni radnici


Doduše, “American Factory” je njena četvrta nominacija za Oscara, iako ga nikad nije osvojila, možda i zato jer je po ukusu Akademijinih glasača previše marksistički orijentirana. Njen najnoviji doks svojevrsni je sequel autoričina izvrsnog komada “The Last Truck: Closing of a GM Plant” koji priziva narative Michaela Moorea, minus narcizam, u kojem se pozabavila zatvaranjem tvornice General Motors u Ohiju. U tom istom Ohiju ambijentiran je i autoričin najnoviji doks u kojem će identičnu sudbinu doživjeti daytonska tvornica automobilskih stakala, kad je 2008. na cesti završilo 20.000 njenih radnika. Zbogom srednji staležu. Zbogom novim cipelama za klince. No njihov spas će se ubrzo ukazati u formi kineskog “dobrotvora” Cao Dewanga, koji preuzima njihovu tvornicu. Kad je njihov pogon bio zatvoren, zarađivali su 29 dolara na sat. S novim kineskim vlasnikom, nadnica im je smanjena na 12.84. dolara na sat.




No Dewang je vjerovao da će njegovi američki radnici biti jednako “happy” i profitabilni kao i oni kineski. Iako je već na samom početku uočio da su Ameri puno sporiji i imaju masnije i deblje prste, za razliku od njihovih vitkih i vječno nasmijanih kineskih pandana. Primijetio je i da se radnici iz njegove američke tvornice više žale na nesnosnu vrućinu od onih kineskih koji rade u istim uvjetima. Zato je Dewang odlučio odvesti grupu njegovih američkih radnika u Kinu da bi im pokazao kako funkcionira “prava tvornica”. Jer, za Kineze raditi znači živjeti i obratno. Iako se prostor njegove kineske tvornice doima poput scene iz Langova “Metropolisa”. Pokreti radnika gotovo su baletno koreografirani, u savršenoj interakciji sa strojevima. I sami autori doksa odabiru im glazbu koju zaslužuju, iza čijih fluidnih partitura koje prizivaju Philipa Glassa stoji Chad Cannon.


Milovati magarca


Kineski radnici kažu da su ponosni na svoj 12-satni radni dan, iako njihovi američki pandani rade 8 sati dnevno, pa i manje. Zato ostavljaju djecu bakama i djedovima, gdje ih posjećuju nekoliko puta godišnje. Za Dewanga, produktivnost se povezuje sa srećom. Iako je njihov novi šef inkarancija onog najgoreg od komunizma (radnik kao zombijevski dron) i onog najgoreg od kapitalizma (radnik kao potrošna roba, zamjenjiv u bilo kojem trenutku). No, Ameri će pozvati Kineze na roštiljanje da bi im pokazali kako se barata oružjem (Kinezi ne smiju po zakonu nositi oružje). Ne znamo jesu li i žitelji Pelješca pozvali kineske radnike na oradu na žaru. “Magarci vole da ih se miluje u smjeru u kojem im raste dlaka”, kazat će simbolično novi kineski šef.


Zato “American Factory” priziva one iste riječi iz filma “Radnička klasa ide u raj” Elia Petria koje odjekuju iz zvučnika – “Macchina + attenzione = produzione” (“Stroj + pažnja = proizvodnja”). Jer, Faulkner nam je već odavno poručio da se ne može jesti ni piti osam sati zaredom, kao što se ne može osam sati zaredom voditi ljubav. Ali zato se u tih osam sati jedino može raditi. Zato su ljudi tako tužni i nesretni. Zato Dewang postaje “model savršenoga gazde” koji od svojih radnika traži visoku razinu proizvodnje, na koju “lijeni” zapadnjaci nisu navikli. Da bi je postigli, trebaju raditi brže i njihovi pokreti moraju biti automatizirani. Jer, u doksu Julie Reichert i Stevena Bognara, istinski neprijatelj je kapital. Pritom je posve nebitno dolazi li on iz Kine ili SAD-a. Zato je ona nasmijana radnica koja se s “Karate Kidom” preselila iz gentrificiranog Detroita u Peking gdje dobiva posao u tvornici automobila, produkt nekog drugog nestvarnog Hollywooda koji ne priznaje prijetnje koronavirusima, združivši Maovu crvenu knjižicu sa zelenim dolarima.