Da bismo se približili operaciji zvanoj »Pedeset nijansi mračniji«, adaptaciji drugog dijela trilogije E. L. James, započete s »Pedeset nijansi sive«, možemo odabrati dva različita kritičarska pristupa: skromniji i ambiciozniji. Onaj prvi će u svoj Moleskine zapisati kako je film Jamesa Foleya »nelogičan«, »kičast«, »nepodnošljivo banalan«, »nehotično ridukulozan« i »na nivou reklamnog spota za BMW«.

Drugi će se u svojoj kritici koja pokušava pobijediti predrasude i različite forme snobizma, referirati na njegov antropološki i socioerotski potencijal, fokusiran na svođenje seksa i sentimenata na robu u Trumpovoj eri, kao da je riječ o erotskoj varijanti »Pripravnika«, u kojoj su tijela svedena na kiborge korporacijskog seksa, okupana partiturama Dannya Elfmana koje razaraju libido umjesto da ga miluju (»Htio bih nanovo ispregovarati uvjete«, kaže tajkun Christian Grey svojoj partnerici Anastasiji Steele, tretirajući je kao poslovnu transakciju).

Zalman King 

Idemo dalje: skromniji kritičar će se tijekom projekcije nekoliko puta glasno nasmijati zbog njegovih nepodnošljivih one-linera i plošnih metafora nalik erotskom videu iz serije »Late Night Playboy Special« (»Još uvijek se vježbaš hodati, pa zato nemojmo trčati«, reagirat će Christian na Anastasijino inzistiranje da uđu u famoznu Crvenu sobu S/M grijeha).

Ambiciozniji (čitaj: seriozniji) kritičar u svemu će naći natruhe Zalmana Kinga i otkriti skrivene prostore koji balansiraju negdje na pola puta između erotskog noira osamdesetih i melodrame. Ali tu se opet javlja onaj skromni kritičar, koji će na sve to odmahnuti rukom i odgovoriti, »Zar je to sve? Pornići su bolji!«

Ali ambicioznijem kritičaru vrag ne da mira i bit će fasciniran bravuroznošću Jamesa Foleya u svim onim sekvencama koje bi u očima »šire« publike mogle proći nezapaženo, poput scene na krabuljnom plesu koje prizivaju Kubrickov komad »Oči širom zatvorene«, ali bez geometrijske hladnoće potonjeg, dok helikopterska nesreća koju će preživjeti pretvara našeg junaka u neku vrstu Vina Diesela visokog društva (sobu mu krasi poster »Riddickovih kronika«, što nije bez vraga).

Voštane figure 

Cijenit će i način na koji se približio protagonistima s kojima očito ne dijeli ni životni stil, ali ni pokrete lica, ni dijaloške dionice, a koji se nakon svih tih sukoba, misterija, seksa i ubojitih susreta s bivšim žrtvama pokornosti i poniznosti spremnih na sve, naposljetku odlučuju vjenčati. Čista romansa u Seattleu. Jer Foley kao da nam poručuje, »Da, to je prljav redateljski posao, ali netko ga mora obaviti!«.

Bliski susret Anastasije (Dakota Johnson) i sredovječne zavodnice Elene (Kim Basinger koja priziva Lyneov »Devet i pol tjedana«) veličanstveni je primjer treša koji drži do sebe. Jer da bi eros postigao svoj konačni cilj, on mora biti povezan s emocijama, za razliku od porna koji tek postaje ekstenzija vidnog polja, a ne paleta emocija. Erotizam implicira gestu, dakle, nešto humano. U »Pedeset nijansi mračniji« on to nije, jer tretira junake kao voštane figure.

No ako vam je stalo do istinskog senzualnog erosa, pričekajte najnovijeg Calina Petera Netzera (šifra: »Ana, mon amour«), kojeg smo ovih dana vidjeli na Berlinaleu. Da, on pokazuje junaka kako u eksplicitnom krupnom planu ejakulira na partnericu. Ali barem sve to izgleda jako prirodno, dakle, humano.