Venecijanski festival

Jokerov smijeh ludila i anarhije: Naš filmski kritičar pogledao je još neke adute Mostre

Dragan Rubeša

Festivalski snobovi zasigurno su se morali ohladiti sandukom lokalnog prosecca saznavši da je u konkurenciju uvršten »Joker« u režiji Todda Phillipsa



VENECIJA – Festivalski snobovi, koji vjeruju da Mostra mora ostati nekakav ekskluzivni habitat autorskih vrsta poput Sangsooa, Coste i Diaza, zasigurno su se morali ohladiti sandukom lokalnog prosecca saznavši da je u njenu konkurenciju uvršten »Joker« u režiji Todda Phillipsa, autora popularnog »Mamurluka«, u čijem se naslovu krije legandarni junak iz DC Comics ešalona. No ovaj najnoviji Joker kojeg utjelovljuje rasplesani i dostatno kompleksni Joaquin Phoenix, nije klasični prequel, već je riječ o Phillipsovoj autonomnoj naraciji koja pokazuje kakav je prema njegovoj ideji bio Kaneov stripovski junak prije nego što smo ga upoznali u njegovim kasnijim filmskim inkarnacijama, od Jacka Nicholsona (»Batman«) do Heatha Ledgera (»Vitez tame«), te što ga je natjeralo da postane jedan od naših najomiljenijih zlikovaca.


No Phillips pokušava učiniti sve da izvuče Jokera iz Burtonova ekspresionističkog dekora i Nolanova mraka. Njegovo tijelo i um formiraju se prema stalno upaljenom televizoru. Kao da promatramo reinkarnaciju Ruperta Pupkina iz Scorseseova »Kralja komedije«. Samo što Robert De Niro sada preuzima ulogu voditelja popularnog talk showa. Prema Phillipsu, za sve je očito kriva mamica, koja je bila zaposlena kao čistačica u vili Bruceova oca Thomasa Waynea. Jer, film je to o rađanju ludila i nervoza koji govori o tome kako je ulični i bolnički klaun Arthur postao Joker, opsjednut fiksacijama o uspjehu u svijetu stand-up komedije. »Nadam se da će mi smrt imati više smisla od života«, napisat će Arthur u svojim dnevničkim bilješkama koje prelistava psihijatrica. Jer, autorov komad koji priča o veličanstvenoj iluziji i dvostrukim identetima, prije svega je razorni politički stejtment o tome kako će ubojstvo trojice ljigavih faca s Wall Streeta koji su terorizirali jednu djevojku u metrou, pokrenuti lavinu anarhoidnog neposluha i transformirati ulice Gothama u ulice nasilja.


Didaktični teatar


I junakinja najnovijeg filma Pabla Larraina (»Ema«) poput Jokera obožava ples. Živi s impotentnim plesnim koreografom (Gael Garcia Bernal). No iako ne pripada »comics« naracijama, doima se poput oživjele stripovske heroine, naročito u scenama u kojima rastura praznim ulicama čileanskog Valparaisa naoružana bacačem plamena, pretvarajući semafore, aute i biste političara u buktinje, nalik alienu koji je pao na zemlju. Plamen postaje i generator njenih nervoza jer su joj socijalne službe oduzele usvojenog sina, nakon što je igrajući se šibicama i zamišljajući da je superjunak, zapalio stan u čijem su požaru teško nastradale dječakova teta i baka. Plesne scene recikliraju novog Noea (šifra: »Klimaks«), ali bez sangrije s opijatom. Iako Larrainov fokus nije horor majčinstva, već opijat krivnje koju ono generira. No ovaj film, čije je junake teško zavoljeti jer se svi doimaju kao da su pod hipnozom i u fazi permanentne ovisnosti, pamtit ćemo prije svega po Bernalovu razornom monologu o »reggaetonu« u eri milenijalaca.




Jokerovu politiku slijedi i »American Skin« angažiranog Natea Parkera, snimljen s producentskim pečatom Spikea Leeja, što je evidentno u svakoj pori autorova komada. Priča je to o crnačkom ocu koji će izgubiti sina u bliskom susretu s nasilnim policajcem koji je zaustavio njihov auto. Slučaj privuče mladog dokumentarista koji natjera očajnog oca da sa svijetom podijeli vlastitu tragediju. No, žrtvin otac otima filmsku ekipu, upada u policijsku stanicu i uzima kao taoce policiju i građane koji su se tamo slučajno zatekli, poput žene koja je došla platiti kaznu za parking, ali i grupe crnaca u narančastim tutama koji su trebali biti prebačeni u zatvor. Stanica biva pretvorena u sudnicu u kojoj narod preuzima ulogu porote, a otac postaje sudac, dok okrivljenog policajca zastupa njegov policijski kolega. Proces se ubrzo pretvara u didaktični teatar međusobnih optužbi osmišljen prema parametrima svih onih populista koji misle da je narod taj koji treba odlučivati.


Pčelinja mreža


Političke trajektorije iznimnog »Carlosa« slijedi Olivier Assayas u filmu »Wasp Network« (»Pčelinja mreža«), inspiriranim knjigom »Posljednji vojnici hladnog rata« koju je napisao novinar Fernando Morais. Priča prati grupu Kubanaca koji po nalogu Fidela Castra bivaju prebačeni na Floridu kako bi se infiltrirali među kubanske emigrante u Miamiju i ušli u trag teroristima koji planiraju izvesti seriju bombaških napada na kubanska ljetovališta i hotele u Havani, e da bi destabilizirali kubanski turizam i bacili na koljena zamlju već ionako izmučenu američkim ekonomskim embargom. No ubrzo će ih SAD optužiti za špijunažu. Među njima je i vojni pilot čija je žena (Penelope Cruz) radnica u tvornici ribe. No zahvaljujući Obaminoj intervenciji, trojica iz grupe bit će deportirana na Kubu.Iako Assayas fino barata dinamikom priče i zna režirati akciju, poput bliskog susreta kubanskih Migova i američkih Cessni, sve to moglo je biti barem pola sata kraće. Za razliku od najnovijeg komada Stevena Soderbergha »The Laundromat« (»Praonica«), koji je sve Panama Papers gadarije kroz koje nas vode Gary Oldman i Antonio Banderas, vlasnici pravne tvrtke Mossack & Fonseca, sublimirao u nepunih 90 minuta. Jer, film je to o tajnom životu novca i prljavom novcu čije se »praonice« kriju u offshore računima otvorenim u egzotičnim poreznim oazama. Film »temeljen na istinitim tajnama«, kako to navodi njegova najavna špica. U fokusu priče je udovica (Meryl Streep), koja pokušava otkriti zašto je njena polica osiguranja preko noći postala lažna. Zato autoironični Soderbergh dezavuira i sebe, poručivši nam da i on koristi te iste oaze, poput političara i holivudskih celebrityja.