Jesenja sonata majke i kćeri: Venecijanski festival otvorio je film “Istina”

Dragan Rubeša

foto: caption "Istina"

foto: caption "Istina"

U filmu čiju režiju potpisuje Hirokazu Kore-eda glume Francuskinje Catherine Deneuve i Juliette Binoche



VENECIJA – Francuski izleti istočnoazijske arthouse škvadre nisu nikakva novost. Prisjetimo se Korejca Hong Sangssoa koji je u Cannesu ambijentirao »Claireinu kameru« s Isabelle Huppert, te genijalnog Tajvanca Hou Hsiao-hsiena koji je s Juliette Binoche snimio u Parizu remake »Let crvenog balona«. Tu je i Japanac Kiyoshi Kurosawa s kostimiranom dramom »Tajna crne sobe« u kojoj glumi Constance Rousseau. A nakon što je lani u Cannesu osvojio Zlatnu palmu (šifra: »Obiteljske veze«), njegovu autoru Hirokazuu Kore-edi također se dogodio prvi francuski transfer. Riječ je o filmu »La Verite« (»Istina«), kojim je jučer svečano otvoreno 76. po redu izdanje venecijanske Mostre.


U jednom od njegovih kadrova, Kore-edina junakinja kaže da sve najbolje francuske glumice imaju iste inicijale – Simone Signoret, Anouk Aimee, Michele Morgan. Osim B.B. koja prema autorovoj junakinji baš i nije tako dobra. U njegovu najnovijem komadu imamo dvije ekstraordinarne Francuskinje u ulogama majke i kćeri koje nemaju iste inicijale – C.D. (Catherine Deneuve) i J. B. (neizostavna Juliette Binoche koja je već postala zaštitni znak tih autorskih migracija, jer joj se pored angažmana s Hsiao-hsienom dogodilo i putovanje u obratnom smjeru, konkretnije, u japanski Yoshino s Naomi Kawase).


Dihotomija ljubavi i mržnje


Umjesto trešnjinih cvjetova, u uvodnom kadru Kore-edine »Istine« ugledat ćemo jesenje lišće. S Japanom ga povezuju tek origami ždralovi koji se ukazuju u jednoj sceni, iako obiteljske dinamike i dalje ostaju autorova tematska konstanta. Samo što je sada u fokusu filmska scenaristica Lumir, kći slavne francuske glumice Fabienne koja dolazi iz New Yorka u Pariz na promociju njenih memoara u društvu kćeri i muža koji glumi u trećerazrednim TV serijama (Ethan Hawke).




Animoziteti majke i kćeri dogodit će se već na samom početku, kad kći otkrije da u memoarima nije ispričala pravu istinu o nihovu odnosu. »Ja sam glumica. Ne mogu uvijek izreći golu istinu«, kazat ce Fabienne. Kao što je u istima napisala da joj je muž umro, iako će on pokucati na vrata njene romantične stare pariške vile, iza koje je doduše smješten zatvor. A unuci će reći da ga je pretvorila u kornjaču koja se gega u njenom vrtu. Tu je i dosadni novinar koji joj postavlja pitanja u stilu: »Da uđete u raj, što biste voljeli da vas Bog najprije pita?«. No Fabienne je i dalje aktivna, odlazeći svakodnevno na set najnovijeg introspektivnog komada simbolična naslova »Sjećanja na moju majku«, gdje je prati njena kompletna obitelj.


»Drago mi je da sam bila loša majka, a dobra glumica«, kazat će ona kćeri. Jer, film je to u kojem tenzije i boli jedne majke i njene kćeri generira odnos konstruiran na dihotomiji ljubavi i mržnje. Takvi odnosi nisu nikakva novost u povijesti filma. Prisjetimo se Bergmanove »Jesenje sonate«. No Kore-eda ih gradi s dostatnom dozom poezije i smirenosti. Jer, kako to kaže njegova glumica, »Poezija u filmu je neizostavna«. Zato i onaj katarzični zagrljaj majke i kćeri postaje neizbježan, iako Marianne nikad nije priznavala emocije.


Pelikanova krv


Odnosi majke i njene djece postaju i centralna tema finog komada »Pelikanblut« (»Pelikanova krv«) u režiji Njemice Katrin Gebbe, kojim je otvoren paralelni program »Horizonti«. Majku portretira uvijek izvrsna Nina Hoss, poznatija i kao muza Christiana Petzolda, koju smo nedavno mogli vidjeti na našim malim ekranima u »Feniksu«. No za razliku od rafiniranog Kore-ede, Gebbe kroz motiv majčinstva istražuje korijene Dobra i Zla.


Sada se to Zlo krije u liku petogodišnje usvojene kćeri uzgajivačice konja. Jer, autorica se začudno hvata ukoštac sa situacijom koja je i dalje tabuizirana u našem društvu – kako tretirati djecu koja se ne ponašaju u skladu s našim moralnim standardima i društvenim normama. Društvo ih napušta, a psiholozi ih linijom manjeg otpora šalju u institucije. Zato se majka u filmu mora suočiti s djetetom koje terorizira ostatak njene obitelji, dovodeći u pitanje vlastito majčinstvo. Iako je slične uznemirujuće naracije već koristila Lynne Ramsay u »Moramo razgovarati o Kevinu«, Gebbe ih postavlja u divlje krajolike bliske vesternu.