Više očito nije dovoljno promatrati izbjegličke tragedije u TV dnevnicima i na velikom platnu. Treba ih i virtualno doživjeti. Na ovogodišnjem Cannesu postavljena je virtualna video instalacija »Carne y arena« u trajanju od šest i pol minuta iza koje stoje pompozni meksički sineast s holivudskom adresom Alejandro G. Inarritu i njegov direktor fotografije Emmanuel Lubezki. Inspirirana autorovim razgovorima s meksičkim i srednjoameričkim izbjeglicama, instalacija pruža publici šansu da uđe u njhova osobna iskustva, njihove noge, kožu i srce, kako bi preuzela njihove identitete i doživjela one iste užase koje su oni doživjeli.

»Moja je namjera eksperimentirati s tehnologijom virtualne realnosti kako bih istražio ljudsku patnju i zaustavio diktaturu filmskog kadra, ali i otvorio jedan novi prostor koji će funkcionirati kao osmoza organskog i artificijelnog tijela, nešto poput psihofizičkog entiteta koji će izmijeniti načine našeg promatranja«, kaže Inarritu.

Inarrituova opsesija životima meksičkih imigranata je vječna. Sjetimo se epizode njegova filma »Babel« u kojem meksička dadilja odlazi sa sinom Kate Blanchett i Brada Pitta u Meksiko na vjenčanje, dok dječakovi roditelji paralelno proživljavaju svoju osobnu kalvariju tijekom turističkog putovanja u Maroko, koju je inicirao jedan zalutali metak. No njen povratak u Kaliforniju pretvara se u pravu noćnu moru. Inarritova instalacija »Carne y arena« pokazuje da je revolucija virtualne stvarnosti tu pred nama. Davno su prošla vremena kad je u osmominutnom filmu »Velika pljačka vlaka« Edwina S. Portera snimljenom 1903., Bronco Billy uperio pištolj prema kameri/publici i pucao u nju, da bi ona u panici počela juriti kinodvoranom kako bi izbjegla njegove metke. Slične reakcije događaju se publici koja sudjeluje u Inarrituovu projektu, samo što prostor više nije kinodvorana već hangar aerodroma Cannes-Mandelieu. Kao što više ne puca Billy, već američka pogranična policija.

Avatari sistema

Ne, to više nije western. Sada smo se naoružani naočalama, slušalicama i ruksakom, zatekli sami usred pustinje Sonore, promatrajući sivi horizont. U jednom trenutku, grupa ljudi kreće prema vama. Oni su izbjeglice poput vas, koji se pokušavaju dokopati granice SAD-a. Odjednom će vas zaslijepiti svjetlo helikoptera koji vam se približava. Njegova je buka nepodnošljiva. U tom trenutku učinit ćete nešto posve instinktivno – umaknuti njegovoj prijetnji koja postaje kranje fizička, zastrašujuća i stvarna. Postajete dakle dio one iste publike koja je davne 1903. pokušala uteći Billyjevim mecima. Samo što Billyja zamjenjuju američki do zuba naoružani idioti koji urlajući izlaze iz svojih robusnih terenaca, ali i kojot koji na kamionu čita poeziju, kao da vas je u istom trenu omamio peyotle, da bi se drveni stol usred pustinje pretvorio u olupinu broda koja priziva neke druge imigrantske tragedije, puno bliže našim mediteranskim prostorima. To više nije ni onaj isti osjećaj koji smo doživjeli tijekom projekcije Verhoevenova »Totalnog opoziva« ili Bigelowičinih »Strange Days« koji su također koketirali s estetikom virtualne realnosti. Ovo je nešto puno realnije. Ponavljam, Inarritu nas tjera da uđemo u izbjeglička tijela, koja se suočavaju s prijetećim fotorealističnim avatarima pervertiranog sociopolitičkog sistema, u spoju emocija i katarze (Inarritu je na lanjskoj venecijanskoj Mostri učinio nešto slično, samo što kalvariju meksičkih imigranata zamjenjuje život Isusa Krista).

I dok prolazite pored hrpe ostavljenih izbjegličkih cipela i trošne odjeće, Inarritu vas tjera da skinete vlastite cipele, čarape i poderanu odjeću. Potom ćete začuti zvuk alarma koji vam signalizira ulaz u famoznu arenu iz naziva instalacije, dok bosonogi hodate hladnim pustinjskim pijeskom. Iskustvo je toliko stvarno da osjećate nalet vjetra koji vas hladi. Fuzija identiteta potaje sve snažnija, nalik psihofizičkom angažmanu u kojem transfer u virtualno postaje nešto posve realno. Nalik komunikaciji u kojoj se ono što vidimo transformira u ono što osjećamo (dio kritičara optužio je Inarritua da fetišizira pa čak i erotizira izbjegličke patnje). No, iako se »Carne y arena« nije prikazivala u jednoj od službenih canneskih dvorana, već par kilometara dalje u smjeru St Tropeza, Inarritu se u društvu Miuccie Prade ukazao na crvenom tepihu, jer je samo mjesec dana nakon njene canneske premijere, instalacija prezentirana u milanskoj »Fondazione Prada«, gdje je publika dobila identične naputke. Mlađima od šesnaest godina zabranjen je ulaz u izložbeni prostor, iako su im na internetu dostupna i jezivija iskustva. Posjetitelji su na ulazu u taj prostor »polu-fikcijske etnografije« morali ostaviti sve dokumente i osobne stvari.

Kurdwin i kurdi

No da bi paradoks bio veći, koliko god je izlet u Inarrituove »inovativne« virtualne krajolike nevjerojatno iskustvo, svi oni veliki mali filmovi koje smo ovih dana vidjeli u riječkom Art-kinu u programu festivala »Borders«, praktički proizvode identični efekt, iako on nije virtualan.Uzmimo recimo izvrsni doks »Paradise! Paradise!« u režiji Kurdwin Ayub. Autorica prati malom digitalnom kamerom svog oca bečkog liječnika na putovanju u kurdsku regiju sjevernog Iraka, konkretnije, grad Erbil, koji je nakon rata doživio pravi nekretninski boom. Avion kojim otac i kći lete iz Beča u Irak je poluprazan jer nitko nije lud vratiti se u pakao njegova labavog poraća. Od tamo se isključivo odlazi u suprotnom smjeru. Očeva misija je odabrati stan kao investiciju u koju će se preseliti nakon što ode u mirovinu. Službenica agencije pokazuje mu razne stanove, od onih čiji se interijeri doimaju poput kičaste replike salona palače Schoenbrunn koja se nalazi tek par koraka od njegove bečke ordinacije, pa sve do onih koji su u fazi izgradnje. Ali otac je istinski kurdski domoljub i povezuje se s grupom Pešmerga s kojima će u kćerinoj pratnji posjetiti prve linije fronte.

Otac putem fotografira ulične kratere od bombe. Ali kćer ga moli da se ne zadržavaju previše na toj nimalo ugodnoj lokaciji. Iako ona ne ispušta kameru, njeni strahovi kulminirat će kad s Pešmergama dođu na ratni cilj, tek par koraka udaljeni od ISIL-ovih meta. Da bi nam Kurdwin dočarala vlastite strahove, ne treba joj Inarrituova virtualna realnost. Taj isti VR ne treba ni nama da bi nam plastično dočarao ono što je autorica filma u tim trenucima proživljavala. Na isti način, ne treba nam VR da bismo u izvrsnom kratkišu »Oni« Krisztine Meggyes detektirali sve gluposti, strahove, ksenofobije i paranoje žitelja jednog mađarskog sela pored kojeg je par kilometara dalje postavljen kamp za izbjeglice. Nikakva virtualna manipulacija nam ne treba da doživimo sranje svijeta koje autorice poput Kurdwin i Krisztine sondiraju. I kad blazirana publika napusti prostor milanske Fondacije Prada, sretna da imigrantske užase nije proživjela na vlastitoj koži, već se s njima suočila tek virtualno u Inarrituovoj instalaciji, koliko god se oni na trenutke doimali poput simulatora leta u nekom ratnom muzeju, ostaje joj tek da prošeće do obližnjeg butika Prada kako bi haljinu ostavljenu na virtualnoj hrpi s izbjegličkim dronjcima, zamijenila novom.