Aktivan kao glumac, zabavan kao čovjek, kritičan kao građanin, Navojec se beskrajno čudi homofobiji koja izjeda hrvatsko društvo. Trenutačno ga gledamo u showu Zvijezde pjevaju i hit filmu »Parada«
Izuzetno ste aktivan glumac. Istovremeno balansirate puno različitih projekata u kazalištu, na televiziji, filmu. Moglo bi se reći da ste u Hrvatskoj kao glumac ostvarili sve što se može, da ste dosegli strop. Frustrira li vas to?
– Osim predanog rada i osim talenta, u ovom poslu je strašno važan – faktor sreće. Ne postoji recept za uspjeh, ne postoje putokazi koje moraš slijediti da bi postigao neki cilj. Kad gledamo sportaše koji trče na sto metara, važno nam je samo u kojem je vremenu istrčao tu duljinu, a ne zanima nas je li zabavan dok trči ni kako lijepo trči. U polju umjetnosti presuđuju ukusi. Za mene u Hrvatskoj još ima izazova.
Aktivan kao glumac, zabavan kao čovjek, kritičan kao građanin, Goran Navojec se beskrajno čudi homofobiji koja izjeda hrvatsko društvo (o ovome čak slaže i rime: »Užasno je zanimljivo našem puku da muškarci jedni druge po guzovima tuku«), razotkriva licemjerje u toleriranju lopovluka i osudi svake različitosti, poziva na sindikalno udruživanje glumaca protiv nekih odredaba koje degradiraju njihov posao i financijski ih obespravljuju, progovara o (ne)kulturi paparazza i o tome što je glumcu danas ispod časti.
Tumačite glavnu ulogu u filmu »Visoka modna napetost« Filipa Šovagovića, o kojemu se prošlog ljeta, za dva mjeseca snimanja na Hvaru, puno pisalo. Kad ćemo vidjeti taj film, u kojoj je fazi?
– Producirao je i režirao Filip Šovagović, on sad radi i glazbu, trenutačno je u montaži, nadamo se da će biti gotov do pulskog festivala. Na neki način, uloga načelnika Pere je u principu jedno od najsveobuhvatnijih uloga, jedna od onih velikih karakterno širokih uloga kakve se kod nas vrlo rijetko dobivaju, u kojoj su sakrivene razne vrste ljudskih osjećanja. Mogu reći da mi je to dosad u životu bio najizazovniji posao. Nije zahvalno govoriti o filmu dok je još u montaži – tek sudar filma i publike pokaže što smo u stvari napravili – ali prema materijalima koje smo snimili na Hvaru, iskreno mislim da su jako veliki izgledi da ćemo imati jako, jako zanimljiv film.
VRUĆA TEMA
Ima li »Visoka modna napetost« ikakve sličnosti s »Paradom«?
– Ne bih rekao. To su dva posve različita redateljska svijeta, dvije različite autorske kinematografije, dvije po svemu različite uloge. Ono što bi im, nadam se, moglo biti zajedničko, jest to da će osvojiti gledatelje. »Visoka modna napetost« mogla bi kao i »Parada«, ostvariti veliki uspjeh u kinima jer se obraća širokoj publici.
Mega uspjeh »Parade« je iznenadio navalom u kina; odavno neki neholivudski film nije u prvih nekoliko tjedana prikazivanja privukao 50 tisuća gledatelja. S druge strane, to smo mogli i očekivati: Srđan Dragojević je sjajan redatelj, a priča o homoseksualnosti na Balkanu uvijek je vruća tema.
– Ne samo da je homoseksualnost našem puku vruća tema, nego i seksualnost uopće. Užasno je zanimljivo našem puku da muškarci jedni druge po guzovima tuku. Zanimljiv mu je, uopće, svaki doticaj sa seksom, pa bio on i iskonstruiran kroz papparazzo intervencije, snimke na kojima netko s nekim sjedi na kavi, a onda mediji to prikažu kao prijelomni događaj civilizacije, dilemu »jesu li samo prijatelji ili je na pomolu nova ljubav?«. Inače, čini mi se da smo nacija koja jako voli viriti drugima u krevet, a osobito političarima, pjevačima, sportašima. Očito je da u svojim krevetima, sa svojim odabranicama i odabranicima, imamo velikih problema kad nas toliko zanima tuđi krevet.
NEPODOBNE OSOBINE
Ana Majhenić, glumica u erotskom filmu »7sex7« kaže da je homoseksualnost Hrvatima »veća stvar« nego vidjeti da netko nekoga ubije na ulici.
– Slažem se. Osobno ne razumijem tu fascinaciju, osobito njezin problematični negativan naboj. Pravo je svakog čovjeka da voli koga hoće. Možda je samo posrijedi jedan tvrdokorni primitivizam! Ali budu li se ove teme češće otvarale, budemo li se nastavili više njima baviti, i u društvu i u kulturi i umjetnosti i u medijima, mislim da bi se taj naboj mogao ublažiti. Kad se boriš za jednu različitost, boriš se za njih sve. Shvatit ćemo da nema u homoseksualnosti ništa tako zanimljivo kako se nama čini. Ta mrzilačka znatiželja je veliki problem, koji se ne odnosi samo na one koji su po seksualnoj orijentaciji drugačiji od nas, nego i na sve koji su drugačiji: vjerom, rasom, političkim uvjerenjem. Naše društvo ne samo da je homofobno, nego je i zatvoreno prema svakoj različitosti. Nedavno smo slušali o diskriminaciji u onome slučaju s dekanom u Varaždinu, što pokazuje da homofobija postoji i u akademskoj zajednici, da ona prožima sve slojeve društva i da nije ograničena samo na one needucirane. Jedino kako sebi mogu objasniti taj panični strah od homoseksualaca jest time da ti koji su u strahu, ustvari imaju neka latentna, neostvarena homoseksualna htijenja…
I »Parada« govori o tome da su naizgled radikalno različite skupine u biti bliže jedne drugima negoli su voljne priznati – sebi i drugima.
– Da. A u svom tom samozavaravanju, užasno smo dvolični. Skloni smo prelaziti ljudima preko velikih i jako ružnih stvari, skloni smo družiti se s onima koji su zatajili porez, koji su ukrali, koji su kapitalizirali hrvatstvo u ratu i još više nakon rata, čak ih i braniti. Sve to smo u stanju progutati, toleriramo to što nas je netko izravno opljačkao kao porezne obveznike ove države, ali ne toleriramo to što netko u svoja četiri zida ima drugačiji seksualni život od našeg. Takvima ugrožavamo karijeru, ugled, čak i život. Na ovim prostorima gdje se Balkan sudara s Mediteranom i Zapadom, često se događa da dobri, plemeniti, kvalitetni ljudi bivaju diskreditirani zbog samo jedne nepodobne osobine, kao što je to Shakespeare dobro rekao. Možeš, na primjer, biti izuzetan liječnik, vrstan inženjer elektrotehnike, ali sve pada u vodu ako te netko samo jednim potezom etiketira kao pijanca ili na hodniku fakulteta proširi o tebi trač da si homoseksualac.
O NEMOGUĆOJ MISIJI
Na premijeri filma »Parada« rekli ste da bi vam bilo OK da vaš sin bude gej, čime ste osvojili simpatije LGBT zajednice.
– Bude li to nešto što on voli, i bude li mogao živjeti od toga što voli, onda ću biti vrlo sretan. Ali stvari nisu crno–bijele. Evo, sad sam u showu Zvijezde pjevaju, uživam u tome – završio sam srednju glazbenu školu, saksofonist sam, volim pjevanje. Ali kako meni kažu ljudi da mi se dive što mogu glumiti u istoj predstavi nebrojeno puta, tako se i ja divim svakom gažerskom bendu koji svira po klubovima, svadbama. Ja ne znam bih li mogao nakon mjesec dana svirke opet izaći pred publiku i odsvirati isti repertoar. U tome sam amater. A sve što ti postane profesionalno, ono što ti postane rutina, pomalo te i frustrira. Tako da i gluma i pjevanje, kao valjda i svi drugi poslovi, imaju svoju pozitivnu i negativnu stranu. Pitanje je u životu koliko te tvoj dar tjera da ostaješ na tom putu. Postoje predstave koje su strašno gorke i prisiljavao si se pred ljudima da plačeš kad ti se nije plakalo, da se smiješ kad ti se nije smijalo, to je frustrirajuća strana našeg posla koja se nigdje ne vidi, a i ne bi ljude trebalo time opterećivati. Sigurno bih sinu predložio da dobro razmisli!
– Takve stvari treba govoriti javno. Ja to stvarno mislim. Život mu u ovakvom društvu ne bi bio lak, to je sigurno. Najljepša stvar u mom životu bila je postati otac, i naravno da to želim i svome sinu. Ali ako se tako ne dogodi, ako mu ta najljepša stvar na svijetu bude uskraćena, trebao bi barem biti pušten od društva na miru. Najgori primjerci homofoba su oni koji kažu da je homoseksualnost bolest. Pa ako misliš da su gejevi bolesni, zašto onda ideš bolesnika maltretirati?! Takvi bi zlostavljali i invalide, ljude s padavicom… Užasno. Osim toga, nitko te ne sili da nešto voliš. Ja ne moram voljeti određenu vrstu glazbe, na primjer turbo folk, i ne moram ići u klubove gdje se pušta turbo folk, ali neću ići tući one koji idu u te klubove. Oni me ne ugrožavaju. Neće mi čak ni smetati ako jedan dan u godini odluče staviti zvučnike na kamion i puštati turbo folk po ulicama – neka imaju taj dan!
Je li vam uloga u Nemogućoj misiji s Tomom Cruiseom otvorila apetit za većim angažmanima, imate li ambicije otići na Zapad?
– Bilo je zanimljivo raditi u tome filmu, ali za samu ulogu ne mogu reći da je to kruna moga posla ni mojih želja. Mislim, interesantno je Tomu Cruiseu popeti se na vrh tornja u Dubaiju, interesantno je biti dio stvaranja visokobudžetnog akcijskog blokbustera, ali… Najbolje uloge i najveći izazovi su filmovi koji se bave običnim ljudima, koji se na razne načine hrvaju s teretom života. Takve uloge ja volim.
TEŠKO SPAJAM KRAJ S KRAJEM
Jeste li ikad prihvatili sudjelovati u projektima koji su vam ispod časti?
– Neke sam angažmane na sreću prihvatio, neke sam na žalost odbio. Bilo je scenarija koji me nisu zaintrigirali, koji su mi se činili loši, bilo je predstava na koje nisam pristao, a kasnije se pokazalo da sam krivo procijenio, ljudi su napravili super stvar pa mi je bilo žao. Ali puno je više bilo slučajeva kad sam dobro odlučio. Danas je situacija takva da ono »ispod časti« polako nestaje, što to znači danas »ispod časti«? Kad sam bio mlad glumac, puno sam više pazio na te stvari i puno manje pristajao na kompromise. Danas je ekonomska situacija takva da jednostavno vrlo često dođeš do toga da si primoran promijeniti posao. Jer ako ja ovoliko radim, a vrlo teško spajam kraj s krajem, kako je onda drugim glumcima koji ne rade toliko? Minuli rad glumca više nigdje kod nas ne možeš naplatiti. I HRT je raskinuo ugovor o reprizama prije nekoliko godina, i to znači da sve što ja snimim postaje vlasništvo televizije i oni to mogu nakon nekog vremena reprizirati, staviti u epizodu serije ili u film deset,petnaest reklama i tako »okrenuti« neke novce, a mi glumci više nikad nećemo vidjeti ni kunu honorara za to. To su neke stvari sindikalnog karaktera za koje se mi glumci moramo početi boriti i o njima razmišljati. Ali svaku sindikalnu akciju otežava i činjenica da su glumci kod nas još uvijek romantičarski nastrojeni pa je veća glad za ulogom nego za kruhom. Dok si pritisnut svakodnevicom, besparicom i krizom, ne možeš si dopustiti da kažeš »ne vidim se u tome«. Zato razumijem kolege koji rade u sapunicama, to je jako težak, krvav posao, i ustvari potplaćen. U regiji nas prepoznaju kao zemlju u kojoj rade dobre sapunice, što je s jedne strane dobro, a s druge, glumci od toga nemaju ništa ili imaju malo.
