Uspješni glumac

Goran Bogdan sve traženiji: ‘Što više radim, imam veću tremu’

Vedrana Simičević

Što više znam o glumi, imam veće strahopoštovanje. Prije bih išao »kao kombajn«, rekao bih za sve – ma mogu ja to. Danas sam ponizniji. Više me strah pogriješiti danas, nego prije četiri godine



Hrvatski glumac Goran Bogdan slobodno može reći da su posljednje dvije godine bile vrhunac njegove dosadašnje karijere. U 2013. godini u kinima smo ga gledali, između ostalog, u dva najgledanija hrvatska filma – komedijama »Svećenikova djeca« i »Sonja i bik« gdje je imao i glavnu ulogu, a stalni angažman na daskama ZKM-a donio mu je i nagradu publike za najboljega glumca. Ove godine pak pojavio se u nekim od ponajboljih regionalnih naslova godine – sporednu ulogu odigrao je u nagrađivanom filmu Ognjena Sviličića »Takva su pravila«, ovjenčanom nagradama na festivalima u Veneciji i Varšavi, a glavne uloge imao je pak u dojmljivoj ratnoj akcijskoj drami Kristijana Milića »Broj 55«, te crnogorskom kandidatu za Oscara »Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa« Nikole Vukčevića koji je početkom prosinca tek počeo igrati u kinima.


Tome još valja pribrojiti i glavne uloge u komediji Dalibora Matanića »Majstori«, te satiričnom antimjuziklu »Svinjari« Ivana Livakovića, kao i angažman na dugometražnom prvijencu bosanske redateljice Ines Tanović koji je trenutno u postprodukciji.



  Mnogi glumci, pa tako i Goran Bogdan reći će da kroz uloge »uče o sebi«. Što to zapravo znači u njegovom slučaju?   – Svaka uloga je različita, razmišljaš, osjećaš, ako shvatiš da to nije to, pokušaš naći neki novi put. Svakoj ulozi pristupam kao nekoj osobnosti koja je drugačija od moje. Osobnost uloge je statična, o njoj u početku ne znaš ništa i ne možeš je mijenjati, možeš samo sebe prilagođavati zahtjevima uloge. Približiti se na taj način ulogama možeš samo radeći na sebi. Ako nisi otvoren za to, nećeš se približiti ničemu.


Nema tu neke fame




– Zadnje dvije godine su zaista bile dobre, no djelomično je to i neka vrsta slučajnosti – suzdržano će svoja brojna pojavljivanja na velikom platnu komentirati Bogdan, kao da mu je uistinu pomalo neugodna medijska etiketa »najtraženijeg hrvatskoga glumca«.


   Neke od tih filmova, pojašnjava on, snimao je prije godinu, dvije, pa čak i tri godine i nekako se »potrefilo« da su svi izašli u isto vrijeme.


   – U svakom slučaju nema tu neke fame, ali sretan sam s time koliko radim. Nema ništa važnije za glumca nego da stalno radi – priznaje Goran.


   Ovu bi godinu glumac iz Širokog Brijega mogao pamtiti i po angažmanu na filmu koji s nestrpljenjem očekuje publika u svim zemljama bivše Jugoslavije. U ekranizaciji priče o trijumfu zlatne generacije jugoslavenskih košarkaša koji su 1970. godine u Ljubljani senzacionalno pobijedili tim SAD-a i postali prvaci svijeta, Bogdan utjelovljuje legendarnog reprezentativca Nikolu Plećaša. Ovaj će ambiciozni projekt, pojašnjava on, obuhvatiti cijelu povijest jugoslavenske košarke i svih njenih glavnih protagonista, sve od 1945. godine do velikog trijumfa u hali Tivoli. I dok je film fokusiran upravo na znamenitu košarkašku generaciju i njihovo osvajanje zlata, u planu su još dvije sezone serije u kojima će se priča razvijati u širinu. Za Bogdana kojem košarka uglavnom predstavlja rekreaciju iz mladosti, samo snimanje zahtijevalo je nešto više od uobičajene glumačke pripreme.



U vrlo kratko vrijeme radili ste s većim brojem redatelja različitog filmskog senzibiliteta. Koliko je glumcu važan dobar odnos s redateljem?   – Ja sam glumac, ne vidim sebe, moram imati »oko« koje će me voditi. Bez pravih uputa mogu se vrlo lako zanijeti, otići u krivom smjeru, moram imati redatelja koji će me znati usmjeravati. U tom odnosu čak i nije toliko važan redateljski stil, već prvenstveno poverenje. Ako odnos s redateljem u tom smislu nije dobar, to može biti potpuni horor. Hvala Bogu, nisam imao puno takvih iskustava, ali ih je bilo nekoliko.


   – Bilo je dosta intenzivno jer se veliki dio radnje vrti oko same utakmice i priprema, te atmosfere koja joj je prethodila. Zanimljivo je da smo »skidali« i uvježbavali stvarne, originalne akcije koje su se dogodile na toj utakmici. Imali smo trenera koji je s nama razrađivao dodavanja, kretanje, bacanje, dio po dio svake akcije. U početku bi na taj način uvježbavali i razrađivali po pola sata svaku akciju, a kasnije kad smo se bolje uvježbali, počeli smo sve skidati dosta brzo, pa bi već na snimanju izvodili cijele akcije – od napada, preko obrane, do kontranapada. S druge strane smo na setu imali američku ekipu u kojoj su nastupali profesionalci koji su nas, naravno, »ubijali«. Na kraju dana bismo svi bili mrtvi umorni. Nikad se nisam ozbiljno bavio sportom, ali eto, sila te natjera na sve – reći će Bogdan koji je imao i svoje vlastite pripreme za set – cijelo je ljeto nastojao igrati košarku.


Velika čast


S Nikolom Plećašem se, kaže, susreo više puta i svaki je susret bio iznimno ugodan.


  – Bila mi je velika čast upoznati ga. Teško mi je govoriti o njegovim dojmovima o snimanju, ali čini mi se da mu je bilo drago. On je dostojanstven gospodin, prava velika legenda koji prema svemu tome ima zdrav odmak. Bio je zaista vrlo susretljiv, puno smo pričali o tim vremenima i stvarno sam se osjećao dobro u njegovom društvu.


   Utjeloviti stvarni živući lik, tvrdi Bogdan, nosi sa sobom puno veću odgovornost i respekt.


   – U većini drugih slučajeva, na tebi je da do određene mjere »izmaštaš« lik, pa je to na neki način lakše. Ovdje imaš zadane gabarite u koje se moraš uklopiti, s time da su gabariti nečiji stvarni život, zbog čega je još važnije da ih se maksimalno pridržavaš. Veća je, dakle, odgovornost, no veća je i trema i strahopoštovanje. Moram priznati da sam imao malo više straha nego inače, iskreno će Bogdan koji se za ulogu najviše pripremao kroz druženje s legendarnim košarkašem, gledanjem utakmica i intervjua iz tog vremena.


Poput ratnih drugova



Na klasično pitanje kako je jedan diplomirani ekonomist na kraju ipak odabrao glumu, Bogdan će reći da u toj priči nema apsolutno »nikakve senzacije«.   – Još kao klinac zaljubio sam se u FILM, baš tako, s velikim slovima. Sve me je fasciniralo. Od »Carstva sunca« do svih »Kumova«. Danas mi je ukus malo kompliciraniji. Bio sam i član amaterske dramske sekcije, i tako sam, korak po korak, upisao Akademiju kad mi se pružila prilika. Na Akademiji sam od početka bio blizak s cijelom tom svojom generacijom na studiju filmske režije, iako je nama tijekom studija primarna bila kazališna gluma. Štoviše, postojala je i neka vrsta barijere između ta dva odsjeka. Kako sam se s njima dosta družio, počeli smo i puno raditi zajedno. Već na prvoj i drugoj godini sam počeo snimati s njima filmske vježbe, pa sam na taj način stekao i puno iskustva pred filmskom kamerom. Snimao sam barem deset kratkih filmova godišnje i tu se dogodila ta pomalo mazohistička ljubav prema filmu. Mazohistička zato jer je tada to bilo naporno – na Akademiji smo radili od jutra do sutra, a po noći smo snimali te studentske projekte. S radošću se sjećam tih godina.


Uloga Tome, vojnika koji posljednji umire u tragično okončanoj zasjedi u koju je blizu Pakraca upala mala hrvatska vojna skupina 1991. godine, u sjećanju će mu najviše ostati po iznimnoj atmofesri na setu, gdje se cijela glumačka ekipa, pod dojmom istinitog događaja koji upravo oživljavaju na filmu, zbližila poput pravih ratnih drugova. Iako odaje počast tragično preminulim hrvatskim vojnicima, »Broj 55«, dobitnik Velike zlatne arene za najbolji film, prva je prava hrvatska filmska ratna akcija, koja ne ulazi previše u politička i povijesna pojašnjavanja. Žanrovski čist, neopterećen utegom aktualnih prepucavanja na temu razine »respektiranja« Domovinskog rata, »Broj 55« pun je dobrih glumačkih kreacija i kvalitetnih akcijskih scena.


   – Taj film je takav prvenstveno zahvaljujući Kristijanu Miliću, koji je pravi »old school« redatelj, odrastao na Fordu, Carpenteru i koji je kroz gotovo dječje, zanesene oči gledao na snimanje. Puno kritičara je reklo da ih film podsjeća jako na »Napad na policijsku postaju 13«. Ta vrsta napetosti i akcije čini taj film toliko drugačijim od većine toga snimljenog u Hrvatskoj. Taj film, neovisno o tome što je snimljen po istinitom događaju, govori ponajprije o toj grupi ljudi u toj kući. Nismo išli u neku političku priču, ne naglašava se puno ni neprijatelj, ništa se ne docira. Priča se samo njihova priča u toj situaciji, prikazuje panika, napetost, neizvjesnost. Ljubitelji takvih filmova i punokrvne filmske akcije neće se razočarati ni ako dolaze s onom nekom predrasudom da idu gledati »hrvatski film« – reći će Bogdan, priznavši da spada među one kojima je angažman na takvoj vrsti filma bila jedna od »dječačkih« želja.


   – Treba naglasiti, međutim, da smo cijelo vrijeme imali veliki pijetet prema žrtvama. Mi smo upoznali roditelje, prijatelje, zapovjednike svih tih momaka. Tragedija tog događaja uvijek je strujala u zraku, no s druge strane, zbog toga smo svi osjećali i povezanost, bili smo pravi tim. Nije bilo izvoljevanja, manjih ili većih zvijezda. Bilo smo ekipa i svi smo osjećali ponos što se i na ovaj način odaje počast koju su ti dečki zaslužili.


Velika obitelj


Izvoljevanja sigurno nije bilo ni na snimanju »crnogorskog kandidata za Oscara«, kako ga ovih dana vole predstavljati mediji, koji je Bogdan snimio prije čak četiri godine. Bio je to tada njegov tek drugi dugometražni igrani film i prvi angažman izvan granica Hrvatske koji je prihvatio dok je još studirao glumu na Akademiji dramskih umjetnosti.


   – Taj je film snimljen za smiješne novce koji bi čak i u hrvatskim produkcijskim gabaritima bili uobičajeni tek za kratki igrani film i krcat je entuzijazmom jer nije bilo drugačijeg načina da se snimi. Svi smo ga radili na prijateljskoj osnovi i cijelo vrijeme snimanja smo živjeli kao velika obitelj. Redatelj Nikola i producent Ivan su napravili sjajan posao da bi se u takvim uvjetima film mogao završiti. Živio sam mjesec dana u Podgorici, upoznao sam divne ljude koji su mi dan danas ostali prijatelji i u Podgorici, no i u cijeloj Crnoj gori se osjećam kao kod kuće – prisjeća se Bogdan koji će današnje gledanje ovog crnogorskog filmskog hita usporediti sa zavirivanjem u neki dječji spomenar.


   – Vidim neke svoje greške koje bih danas ublažio, odnosno neke stvari kojima bih danas drugačije pristupio. Vidim i koliko mi je pristup glumi tada bio drugačiji, reći će Bogdan koji u filmu »dijeli« isti lik s crnogorskim glumcem Momčilom Otaševićem predstavljen kroz dvije različite faze u životu. Njih dvojica su, kaže, puno pričali o kreiranju filmskog Stanka, što je očito pomoglo tome da publika ipak poslije nekog vremena prihvati da se radi o istom liku.


Kao kombajn


Ovu ulogu, kao i većinu ostalih, Bogdan je, kaže, dobio na audiciji, što je u regiji i dalje najčešće mjerilo dobivanja angažmana čak i za najzaposlenije glumce. Ponekad se znalo dogoditi da je redatelj imao upravo njega u viziji za određenu ulogu, no za posljednjih nekoliko projekata prolazio je audicije i u nekoliko krugova. Relativno brz uzlet karijere dao mu je, međutim, i veću mogućnost biranja uloga.


   – Moraš birati. Kad sam bio mlađi, funkcionirao sam dosta na entuzijazmu, smatrao sam da sve želim i trebam isprobati. Danas ne mislim tako, puno sam tankoćutniji prema sebi, puno sam izbirljiviji. Kad osjetim da mi nešto ne leži, ne mogu se upuštati u to. Danas sam postao čak i preplašeniji. Više me strah pogriješiti danas, nego prije četiri, pet godina, pojašnjava Bogdan.


   Ima li s tim veze razina prisutnosti u medijima?


   – Ne, nego činjenica da više znam o tome. Što više znam o tome, imam veće strahopoštovanje, što više radim, imam veću tremu. Prije bih išao »kao kombajn«, rekao bih za sve – ma mogu ja to. Danas sam ponizniji po tom pitanju.


   Teško mu je, kaže, obrazložiti što ga točno najviše zanima kod izbora uloga.



Koliko je naporno usklađivati rad na filmu s radom u kazalištu, što je očito svakodnevica najvećeg broja hrvatskih glumaca?   – Nije to toliko teško uskladiti, većinom snimam kad sam slobodan od angažmana u ZKM-u. Taj glumački posao nije ništa posebno, nema tu nekog »highlifea«. U kazalištu imaš probe po mjesec i pol ili dva, a na filmu puno više toga moraš sam napraviti prije samog početka snimanja. Snima se i po 12 sati dnevno, i dok traje snimanje, to je na neki način čak i donekle fizički posao. Ali ne znam nikoga tko radi na filmu, a da ne radi to iz neke ljubavi. To je vrsta posla koji ne možeš raditi s idejom da moraš obavezno stići kući na Dnevnik.


   – Ne radi se samo o nekom vlastitom ukusu za određenu vrstu tema ili priča. Neki put kad pročitam scenarij, vidim da mi to nije to, ali sama uloga mi se čini izazovna i zanimljiva. Nekad pomislim da bi to mogao biti dobar projekt zbog ekipe koja je angažirana na njemu, zbog ljudi s kojima imaš priliku raditi. Neki put u razgovoru s redateljem dobiješ motivaciju. A ponekad vidiš da to naprosto nije za tebe. Imao sam nedavno nekoliko takvih situacija – priznaje glumac.   

Sam sebi veliki kritičar


Teško mu je, kaže, izdvojiti svoju »najdražu« ili »najintenzivniju« ulogu.


   – Čini mi se da najvažnija uvijek mora biti samo ona trenutna uloga kojoj si u potpunosti posvećen. Imaš neke nostalgije, kao što se sjećaš nekih starih prijatelja i starih ljubavi s kojima više nisi u doticaju, ali život je takav, moraš biti tu i sad – tvrdi glumac koji je gotovo jednaki broj uloga odigrao u komedijama, kao i u dramama.


   Ima li hrvatska kinematografija neke karakteristične žanrove, a time i uloge u koje se glumci onda »po defoltu« uklapaju?


   – Hrvatska kinematografija ne može sebi dozvoliti riječ »karakteristično«. Nemamo mi toliko razvijenu kinematografiju. S druge strane, ja ne želim postati žanrovski glumac. Želim probati što više toga. Ono što mi paše sigurno se ne odnosi na žanr, već na kvalitetu projekta. Naravno, izbor uloge ne uspije uvijek. Pogriješio sam već puno puta, vjerojatno ću pogriješiti opet, ali to je tako.


   Dakle, ima uloga s kojima niste sretni kako su ispale?


   – Puno gore od toga da »nisam sretan«. Ja sam sâm sebi jako veliki kritičar.