Golem interes za neinventivan film: 50 nijansi dosade

Reuters

Festivalska direkcija ubacila je dvije dodatne novinarske projekcije za film u maniri »Playboy Late Night« videa iz osamdesetih, u kojem su junakove »perverzne« fantazije vizualizirane kao spoj reklame za žilete i Hugo Boss kolekciju

BERLIN » »I do not make love. I fuck« – kaže u filmu »Pedeset nijansi sive« njegov junak Christian Grey. Mi smo za razliku od njega bili fucked-up. Filmska adaptacija istoimena romana E. L. James iza koje stoji neinventivna Sam Taylor-Wood, pobudila je veliko zanimanje, pa je festivalska direkcija ubacila čak dvije dodatne novinarske projekcije, jer su neki novinari koji nisu mogli ući u dvoranu urlali kao da su propustili nekakvo ultimativno filmsko čudo, iako je već dan nakon njegove festivalske promocije film krenuo u njemačke multiplekse.

I dok je Berlinale nekad bio laboratorij za detektiranje novih generacija kineskog filma, i to prvenstveno zahvaljujući bivšem direktoru Moritzu de Hadelnu koji nije samo veliki filmofil već i veliki sinofil, danas festival pristaje na tržišne kompromise, pa je svaki novi kineski film u Berlinu sve bučniji i luđi od prethodnog, iako postoje recentniji izuzeci poput sjajnog »Crnog ugljena, tankog leda«. Ove godine novi je direktor odabrao dinamičnu i raskošno produciranu zabavnu priču Jianga Wena »Gone With the Bullets«, o bivšem aristokratu koji se u razuzdanom Šangaju tridesetih udružuje s korumpiranim policajcem u pranju novca.  Ponešto bolja situacija je u pobočnoj Panorami u kojoj je prikazana povijesna drama »Raj u vojsci« u režiji Dozea Niu Chen-Zera (»Monga«), snimljena u produkciji velikog Hou Hsiao-hsiena. To je priča o grupi kuomintangovih vojnika stacioniranih na kineskom otoku, i njihovim prostitutkama koje ih servisiraju i pjevaju im na gitari »Rijeku bez povratka«, a čiji je bordel smješten u njihovoj kasarni.

  Ostaje naravno veliko pitanje zašto se uopće našao u programu Berlinalea. Možda upravo zbog njegova fenomenološkog diskursa, iako ga autorica očito ne želi ironizirati, a ni mistificirati njegov prosede. Ne, roman nismo pročitali, a nemamo ni namjeru to učiniti. Film nam je bio i više nego dovoljan. Autoričin orijentir očito je bio Adrian Lyne i njegovih »9 i pol tjedana«, a ne Oshimino »Carstvo čula«, pa je njen ispolirani eros tipčan za osamdesete, tretiran u maniri »Playboy Late Night« videa.

  A junakove »perverzne« fantazije vizualizirane su u spoju reklame za žilete i Hugo Boss kolekciju, iako smo Jameija Dormana ipak više voljeli u bradatom izdanju serijskog kilera iz TV serije »Pad«. Time se autoričin kičasti film pretvorio u pedeset nijansi dosade, vječno milujući površinu tijela, a da se ne usudi dublje rovariti po epidermi, dok su njegove »bondage« seanse totalno benigne. A libido i podivljali hormoni sveli su se na čistu hormonotoniju obavijenu antiseptičnim interijerima za Trumpovu mladež.

Rovarenje po nacizmu

Paradoks je tim veći, jer su off programi Berlinalea ponudili toliku dozu žestokog i nesputanog erosa, poput recimo filma »Bizarre« Francuza Etienea Faurea (2012. bio je gost riječkog Art-kina »Croatia« gdje je predstavio »Osvetu«), da se »Pedeset nijansi sive« uz njih doimaju jedino savršene za projekciju na satu vjeronauka.

  Puno žešću dozu bondagea i sadizma ponudio je najnoviji komad Olivera Hirschbiegela »Elser: 13 minuta« kojim autor nastavlja rovariti po njemačkoj nacističkoj prošlosti. Nakon filma »Hitler: Konačni pad« sada se pozabavio tragičnom sudbinom Georga Elsera koji je 8. studenoga 1935. pokušao izvršiti atentat na Hitlera postavivši eksploziv u minhensku pivnicu u kojoj je Führer održao govor. Nažalost, Hitler je napustio pivnicu 13 minuta prije eksplozije.

  U programu »Generation 14+« premijerno je prikazan kratki film hrvatskog redatelja Jure Pavlovića »Piknik«. Film je nastao je unutar berlinskog projekta za razvoj te radionice Sarajevskog festivala, u suradnji s bosanskim glumcima i ekipom. »Piknik« je film o dječaku kojeg odgojitelj iz doma vodi u posjet ocu robijašu. Dovodi ga u kaznionicu na 20-minutno druženje gdje na vidjelo izlaze brojne nesuglasice.  Pavlović je snimio kratke filmove »Pola ure za baku« i nagrađivani »Kišobran«, a priprema dugi film »Samo zatvori oči« koji je već prošao nekoliko međunarodnih programa za razvoj scenarija. O radu na tom filmu kaže: »Transpozicija mog specifičnog redateljskog stila u dugi metar bit će velik izazov te ne mogu čekati da ga počnemo snimati«.

  Inače, Elser je bio član KPD-a (Njemačke komunističke partije) poznatije i kao Crveni front, što samo dokazuje da nisu svi Nijemci bili zaluđeni nacizmom (sjetimo se filma »Sophie Scholl« koji se bavi njemačkim antifašistima iz pokreta Crna ruža). Nakon što biva uhvaćen, započinje njegova duga i mučna seansa s Arthurom Nebeom, glavnim istražiteljem Ureda za sigurnost Trećeg Reicha, koji vjeruje da je riječ o zavjeri, iako je Elser izradio eksploziv u kućnoj radinosti.

  Ipak, Nebe se tijekom ispitivanja ponašao iznenađujuće pitomo, ne računajući na uvodnu torturu, zbog čega će kasnije okončati na vješalima, dok je Elser deportiran u Dachau. Zato se Hirschbiegelov komad može promatrati i kao klasični antipod »Nemilosrdnim gadovima«, u kojem je Hitler okončao u požaru koji su izazvale nitratne filmske trake. Zvuči holivudski nestvarno, ali smo uživali.

Karanovićev motiv

Konkurencija je donijela i emotivni dugometražni debi »Vergine giurata« (Zakleta djevica) u režiji Talijanke Laure Bispuri, koja reciklira onaj isti motiv kojim se još 1991. pozabavio Srđan Karanović u kultnoj »Virdžini«. Sjajna Alba Rohrwacher glumi Albanku koju je zatucana okolina natjerala da živi i odijeva se poput muškarca, jer je odbijala prihvatiti nametnute joj stroge ženske rodne uloge i voljela je pucati iz sačmarice, nakon čega se morala zavjetovati da se će zauvijek ostati djevica.

  Priča paralelno prati njen život u albanskim zabitima i njenu novu realnost, kad se preselila u Italiju kod polusestre. No za razliku od Kimberley Pierce iz filma »Boys Don’t Cry«, Bispurina junakinja skida povez oko grudi, dok pratimo njen lagani povratak u tijelo žene, kad se zaljubljuje u mladića koji je radio na bazenu gdje je njena nećakinja odlazila vježbati sinkronizirano plivanje.

  U paralelnom »Forumu« prikazan je i najnoviji hibridni dokumentarac »Koza«, samostalni projekt Ivana Ostrocovskog, jednog od trojice autora koji su u istom programu lani gostovali s »Baršunastim teroristima«. Film prati čemernu svakodnevnicu bivšeg slovačkog boksača i nositelja olimpijske medalje Petera Balaza, koji pokušava utržiti staro željezo na deponiju čijeg vlasnika glumi Zvonko Lakčević, da bi došao do novca kojim će platiti ženin pobačaj, što priziva duhove Tanovićeva berača željeza, barem dok se njegov junak nije predomislio.