Bajgazin vs. Neel

Film i vršnjačko nasilje: Budi muško! Udri jače manijače

Dragan Rubeša



Na netom završenom ZagrebDoxu prikazan je i film »Maska s kojom živiš«, u kojem njegova autorica Jennifer Siebel Newsom prati razgovore mladih delikvenata, sportaša, nasilnika, roditelja, odgajatelja i sociologa da bi pokazala što se krije iza toliko forsiranog imperativa »Budi muško!« i kakvim se ritualima njeni akteri trebaju podvrgnuti da bi se uklopili u američku sliku muškosti. Prema sociologu dr. Michaelu Kimmelu, to su dvije najopasnije i najdestruktivnije riječi koje je čovjek u stanju izgovoriti nekom klincu. Taj imperativ bio je i jedna od dominantnih tema ovogodišnjeg Berlinalea u kojima se muškost definira kao spremnost da se vršnjačkim nasiljem riješe svi problemi, da se bude fizički jak i šuti o emocijama.


U najnovijem komadu Andrea Techinea »Qand on a 17 ans« (Imati 17 godina) čija je koscenaristica Celine Sciamma, a riječ je o autorima koji izvrsno poznaju psihu tinejdežera, što je Techine već ranije dokazao u filmovima poput »Divljih trski«, njegovi konfuzni momci mogu komunicirati jedino šakama, koristeći tijela kao boksačke vreće. Jedan je sin seoske učiteljice kojem se otac nalazi u NATO misiji, što nije bez vraga. Drugi je Arap kojeg je usvojio farmerski par. Već na školskom satu matematike, prvi pokušava dokazati svoju intelektualnu nadmoć nad drugim. Ta nadmoć ubrzo postaje fizička. No što više jedan drugog mlate demonstrirajući u međusobnim okršajima nabildani mačizam, jer u protivnom oni ne bi »bili muško«, to se počinju sve više zbližavati. Na kraju će se sve završiti seksom, kako to često biva u Techinea koji je prvenstveno autor queer provenijencije. Kao što je i film podijeljen u tri poglavlja, odnosno tri školska semestra, tako se i otkriće njihove međusobne ljubavi i seksualne privlačnosti odvija postepeno, sporo i u etapama. Najprije imamo fizički okršaj i odvratnost. Riječ je praktički o onim istim maskama s kojima žive akteri doksa Jennifer Siebel Newsom. Seksualna žudnja skrivena iza maske mržnje. Prvi se boji izaći iz ormara. Drugi je neodlučan (»Ne znam privlače li me muškarci općenito ili samo ti«).


Okršaji i zagrljaji


Potom dolazi otkriće međusobne seksualne privlačnosti koje povlači za sobom strahove i nesugurnosti. Sve one stvari koje modeliraju njihovu ljubav i utječu na nju, od klasnih razlika i boje kože do obiteljskih sudbina (bolesna majka, otac ratnik koji se iz misije vraća u lijesu), kad oni ubrzo postaju svjesni da nisu u stanju vladati vlastitim emocijama. Ali svijet nikad nije neutralan, već je on tu sa svim distancama, razdvajanjima i spajanjima, grubostima i nježnostima. Techine je tu da hvata njihove vibracije tijela, okršaje i zagrljaje. Zato se autorov komad može promatrati i kao plastična studija pokreta u kojem teatar zamjenjuju snijegom zameteni pejsaži francuskih Pireneja koji postaju unutarnji/psihološki krajolici. Sličnu trajektoriju slijedi i Kazahstanac Emir Bajgazin, autor čiji smo prethodni komad »Lekcije iz harmonije« mogli vidjeti u sklopu pretprošlog ZFF-a. Poput tog hladnog filma u kojem imamo lik školskog nasilnika koji djeci iznuđuje novac i ponižava ih na sve moguće načine, tako i najnoviji Bajgazinov film »Ranjeni anđeo« ima lik dječaka anđeoskog glasa koji savršeno izvodi »Ave Mariu«, ali ga učenici provociraju da umjesto glasa više koristi šake (autor je inspiriran freskom iz katedrale u Tampereu koju je oslikao finski simbolistički slikar Hugo Simberg, a čiji će prizor rekonstruirati dvojica snifera ljepila, dok ulogu njihova ranjena anđela preuzima jedan tjelesno i psihički hendikepirani dječak). 




Sada je Bajgazinova estetizacija kadra još naglašenija u odnosu na »Lekcije iz harmonije«, jer je njegov direktor fotografije Yves Cape, poznatiji po suradnji s Leosom Caraxom na »Svetim motorima«. No još je bizarnija sudbina mladog Aslana koji nakon što pomogne djevojci tijekom pobačaja, počne vjerovati da mu u utrobi raste drvo, te da ga stalno mora zalijevati da bi mu ostalo dovoljno prostora za disanje, što će rezultirati jednom od najsumanutijih nadrealnih scena viđenih u zadnje vrijeme. Ipak, korak dalje u sodniranju imperativa »Budi muško!« i istraživanju korijena nasilnog ponašanja u (američkih) mužjaka, otišao je Andrew Neel u prokleto nasilnom filmu »Goat«, adaptaciji istoimenih »šokantnih« memoara Brada Landa u kojem imamo krvnu braću, bratstvo i najmlađeg od braće Jonas (Nick). Film je snimljen u produkciji legendarne Christine Vachon i njene kuće Killer Films bez koje se vjerojatno ne bi dogodio ni New Queer Cinema, iako je njena poveznica s Neelovim komadom prvenstveno kultni film »Boys Don’t Cry«.


Pakleni tjedan


Ali imamo tu i testove fizičke izdržljivosti, hrvanja u blatu, opijanja, povraćanja i konzumacije fekalija direktno iz zahodske školjke. No zaboravimo na »Osvetu šmokljana« i »Animal House«. Ovo je nešto puno jezivije. Sve započinje jedne kobne noći kad naš junak na povratku s tuluma doživi bliski susret s dvojicom zlostavljača, koji će još više potisnuti njegov osjećaj srama. U strahu da ga ne počnu zadirkivati da je »pičkica«, što je za njega valjda najveća uvreda koja postoji na ovome svijetu, on se nekoliko mjeseci kasnije upisuje na fakultet i pridružuje kretenskom elitnom bratstvu Phi Sigma Mu koji postaje inkubator za obnavljanje njegova ranjenog ega i osjećaja muškosti, iako se tijekom njegova »paklenog tjedna« testosteronski krug svekolikih poniženja, fizičkog i psihičkog nasilja, tortura, udaraca i silovanja, nastavlja još bestijalnijom žestinom. Ali on je spreman otrpjeti sve samo da bi »postao pravi muškarac«. Odakle dolazi sva ta američka agresija? To je pitanje koje proganja autore poput Newsom i Neela.


Nažalost, ostaje i pitanje koliki se dio publike prepoznaje u junakovim strahovima, jer i sami žive u svijetu u kojem su im jedina mantra »dude«, »bro« i »man«. Za bivšu zvijezdu Disney Channela Nicka Jonasa, ovaj je film ono što je za Selenu Gomez bio »Spring Breakers«. Poveznica s tim filmovima je i James Franco kao Phi Sigma Mu legenda, koji je sada navratio na »zabavu« da bi popio pivo, ali mu se tako osladilo da je s dečkima ostao satima i satima. Možda je Neel doista tek snimio punokrvni eksploatacijski film, jedan od onih koji se više ne snimaju, iako onaj grlati »Sir Yes Sir« i dalje odjekuje hodnicima autorova sveučilišnog Guantanama. No ono što najviše uznemiruje u tom filmu je činjenica da će jedan od tih monstruma s Phi Stigma Mu prošlošću koji se hranio fekalijama, ševio kozu i pristajao na najgora moguća poniženja, kasnije postati političar, bankar, zatvorski čuvar i otac obitelji. Postati muško.