Filmovi

Festival u Locarnu: Zidane i utakmica o kojoj, zapravo, ništa ne znamo

Dragan Rubeša

LOCARNO Nakon uloge Furiose u »Pobješnjelom Maxu: Divljoj cesti«, Charlize Theron postaje u »Atomskoj plavuši« još furioznija i eksplozivnija. Film je režirao provjereni David Leitch koji praktički slijedi utabanu brutalnu i hiperstiliziranu stazu »Johna Wicka« i prikazan je na prepunoj Piazzi Grande.Riječ je o furioznoj adaptaciji grafičke novele »The Coldest City« Anthonyja Johnsona i Sama Harta, ambijentirane u Berlinu neposredno prije pada Zida. No Leitchu je uz geopolitički diskurs priče očito važno naglasiti da je to bila i dekada u kojoj su rođeni Neue Deutsche Welle i MTV pa u soundtracku imamo čak dvije različite verzije hita »99 Luftballons«. Doduše klinci s istočne strane Zida, kojima bivši voditelj berlinskog ureda MI5 (James McAvoy) prodaje Jack Daniel’s i Jordache traperice nabavljene na crnom tržištu, više preferiraju Public Enemy. Iako u filmu nije leden samo Berlin, kako to podvlači naziv stripovskog predloška (Najhladniji grad). Hladna je i njegova kilerica Lorraine, čija se prehrana praktički sastoji od votke Stolichnaye s ledom. Iako će scene u kojima ona gola izlazi iz kade napunjene kockama leda više zagrijati nego ohladiti dobar dio muškaraca, ali i poneku ženu (Lorraine se u filmu upušta i u lezbijski seks s francuskom špijunkom koju glumi Sofia Boutella).

No za razliku od Johna Wicka, za kojeg smo barem saznali da obožava pse, Lorraine je svedena na čisti fetiš i o njoj ne znamo gotovo ništa. Zato je Leitch uložio sve adute u bravurozno koreografirane borilačke scene, koje će kulminirati petominutnom sekvencom u kojoj ona mora zaštititi ranjenog Stasijeva odmetnika (Eddie Marsan), nakon što ga je odvukla u predvorje jedne zgrade, gdje je on mora pričekati dok ona ne okonča svoju brutalnu bitku s ruskim i istočnonjemačkim agentima.


Direktni film


Krajnji antipod Leitchu iznimni je no-budget komad Jima McKaya »En El Septimo Dia« o meksičkom ilegalnom imigrantu koji zarađuje kao dostavljač za fensi meksički restoran u Booklynu. Iako njegova svakodnevnica nije ništa manje furiozna i energična od one Lorrainine u »Atomskoj plavuši«. Svake nedjelje on se pridružuje svojoj nogometnoj škvadri u Sunset Parku. No život će mu se zakomplicirati kad pobijedi presudnu utakmicu koja će njegovu momčad odvesti u polufinale. A budući da se polufinalna utakmica održava baš u vrijeme kad Jose mora biti na poslu, jer je restoran bukiran zbog velike fešte, pred MacKayevim junakom je odluka života – dati otkaz i odigrati tu prevažnu utakmicu ili zadržati posao koji bi mu osigurao »papire«, kako mu to prilično nejasno obećava njegov šef.


No autorov komad nije samo maestralna studija karaktera koja puno duguje estetici direktnog filma, već i drska sondaža Trumpove Amerike danas. Zato je pomalo čudno da se sjajnom Fernandu Cardoni, koji ustvari glumi samog sebe, na izlazu iz kinodvorane u Park Cityju, gdje je u sklopu Sundancea McKayev komad imao svjetsku premijeru, nije dogodio bliski susret s agentima iz notornog Ureda za imigraciju i carinu. Tim više što junak u filmu kaže da planira iskoristiti praznike kako bi doveo iz Meksika u SAD svoju trudnu ženu.




Kad je riječ o nogometu, koji igra važnu ulogu u svakodnevnici McKayeva junaka, u Locarnu je izvan konkurencije prikazan i fini 148-minutni doks »Nazidanje«, u režiji ruskog autorskog tandema Boris Jukananov & Aleksandar Šajn, fokusiran na mitsko finale Svjetskog prvenstva u nogometu 2006. godine i događaje koji su ga pretvorili u neku vrstu mističnog spektakla.


Cilj autora je transformirati Zinedinea Zidanea, Marca Materazzija, članove njihovih momčadi, trenere, suce, novinare, TV komentatore i dva i pol milijuna gledatelja koji su pratili tu legendarnu utakmicu u heroje bajke preoblikovane u poruku čovječanstvu. Jer ruski tandem pokušava preformulirati događaje te večeri na gotovo metafizički način, u energičnom traganju za trajektorijama koje su povezale dva (nogometna) života u jednu jedinu fatalnu sudbinu. Jer ako mislite da već znate sve o tom famoznom bliskom susretu Zidanea i Materazzija, nakon gledanja ovog doksa shvatit ćete da je povijest čista iluzija.


Posveta ocu


I dok je lanjsko izdanje Locarna imalo u konkurenciji dva iznimna Japanca – Akihikoa Shiotu (»Mokra žena na vjetru«) i Tatsuyu Marikoa (»Destruction Babies«) – ove godine je u festivalsku paralelnu selekciju Sineasti današnjice (Cineasti del presente) uvršten tek jedan japanski autor. Jedan, ali više nego vrijedan. Riječ je o sumanutom Ryuntaru Ninomiyi, koji u svom drugom genijalnom komadu »Edaha no koto«, čiji bi se engleski prijevod »Sweating the Small Stuff« mogao slobodno prevesti kao »Ne mari za male stvari«, glumi radnika u automehaničarskoj radionici zaluđenog za književnost, kojeg zbog nabijenog i niskog stasa zezaju da izgleda poput Doraemona.


Teško bolesna žena koja ga je odgajala tjera ga da se nanovo vrati pisanju. I doista, on će u jednoj sceni otvoriti laptop, ali ne da bi pisao, već da bi masturbirao gledajući porniće. U slobodno vrijeme druži se na šanku lokalnog bara s vječno pijanim frendovima. A njegovu šankericu natjerat će da prije seksa odjene školsku uniformu njegove voljene sestre (već dugo u japanskom filmu nismo vidjeli frontalni prikaz ženskog spolovila, koji čak i u najodvažnijim pinku eiga klasicima tradicionalno ostaje pikseliziran).


Inače film je posvećen autorovu umrlom ocu, za kojeg se vezuje dirljiva završnica. Prava je šteta da je na novinarskoj projekciji tog iznimnog komada iza kojeg stoji produkcijska injekcija etabliranog Pia Film Festivala fokusiranog na japanski nezavisni film, nazočilo tek dvadesetak novinara, dok je na doksima poput »Pjesnikinje«, tog dozlaboga kalkuliranog komada o patnjama muslimanskih žena, koji priziva sve one hrpe knjiga o kalvarijama Afganistanki u eri talibanskog terora, koje se štancaju na pokretnoj traci, dvorana tog istog Kursaala bila ispunjena do posljednjeg mjesta.Njegov krajnji antipod je Valeria Sarmiento, udovica velikog čileanskog sineasta Raula Ruiza, koja na montažnom stolu završava njegov komad »Telenovela errante«, čije je snimanje započeto u devedesetima, ali ga je prekinula autorova smrt. Autorove izgubljene role otkrivene su na univerzitetu Duke u SAD-u i prebačene u Čile, gdje će biti restaurirane i nanovo montirane, za što je prije svega zaslužna Sarmiento. Promatrajući čileansku stvarnost kao artificijelnu sapunicu koja funkcionira kao filter te iste stvarnosti, koristeći dijaloge u stilu »Jesi li ti ljevičar?«, koje tom istom miljeu naprosto ne pripadaju, Sarmientin komad koji nadilazi estetiku »osobnog filma« ne može biti aktualniji.

U završnici festivalske konkurencije prikazan je i fini komad »Asteroidi« Germana Maccionija o dvojici tinejdžera u predapokaliptičnom ambijentu ekonomski devastirane Padanije, koji kradu svijećnjake u lokalnoj crkvi. No umjesto da hodaju pognute glave, oni promatraju zvijezde, pronalazeći utočište u onoj istoj satelitskoj stanici koju je Antonioni ovjekovječio u »Crvenoj pustinji« s Monicom Vitti. Religija i znanost. Iako su njihovi roditelji rijetko prisutni u filmu, oni su ključ trauma autorovih teen »asteroida«, koji nikad neće biti planete, jer im preostaju tek dva rješenja – destrukcija i oprost.