Sveti Terrence Malick rijetko snima u Europi. No kad napusti SAD, krajolici mu moraju biti romantični i ispunjeni katoličkom duhovnošću. Možda Malick doista vjeruje da ćemo jednog dana shvatiti zašto živimo i u kakvom svijetu živimo
Sveti Terrence Malick rijetko snima u Europi. No kad napusti SAD, krajolici mu moraju biti romantični i ispunjeni katoličkom duhovnošću. Nakon Mont Saint-Michela u »To the Wonder« (šifra: »Otok naše ljubavi«) u kojem je prisutnost Boga (s velikim »B«) svedena na inkarnaciju realnosti i ljubavnu agoniju transformiranu u pokajanje, u kojoj se ljubav rađa i umire u istom kadru, sve do ekstaze, Malick se nanovo vraća u prostor kršćanske Europe. Samo što romantičnu Normandiju zamjenjuju romantični alpski krajolici Sankt Radegunda u Austriji (film je doduše snimljen na lokacijama Sappade i Brixena u Dolomitima). »Imaš obaveze prema domovini… Takav je stav austrijske crkve«, kazat će mjesni biskup Franzu Jagerstatteru, nakon što potonji odbije izgovoriti zakletvu Trećem Reichu, jer ne želi postati topovsko meso u Führerovoj vojsci.
Možda Malick doista vjeruje da ćemo jednog dana shvatiti zašto živimo i u kakvom svijetu živimo. Pogotovu nakon završnih riječi Jagerstatterove žene Fani. Zato ima neke proklete simbolike da je Malick u svom »evanđelju« dodijelio glavnu ulogu Jagerstattera onom istom Augustu Diehlu koji je u »Mladom Karlu Marxu« Raoula Pecka portetirao mladog Karla Marxa. No, da li Malick doista vjeruje da Jegerstatterov revolt može promijeniti svijet? Hoće li netko upamtiti njegov bolni križni put, čak i kad su mu Austrijanci odlučili dodijeliti titulu blaženika? Zato Malickove mantre o povratku kući, ocu i majci, postaju neka vrsta pjeva sirene. Kući koju simbolizira izgubljeni alpski raj s vlatima trave koje se njišu na povjetarcu, zelenim obroncima i vječno plavim nebom koji dodiruje polja za košnju spremna. Kao u nekom Heimatfilmu, čija je ikonografija totalni antipod Jegerstatterovu pacifizmu.
Žito je žito
Jer, Malick ne traži odgovore i objašnjenja. On nikad nije bio povjesničar. On promatra povijest u crno-bijelim tonovima. U njegovu tretmanu te iste povijesti ima nečeg infantilnog. Uostalom, potraga za izgubljenim rajem bila je i ostala dominantna tema kompletnog Malickova opusa. U tom raju ne događaju se frakture. Ako dijalozi postoje, oni se transformiraju u molitve i usamljene agonije. U vječnom preispitivanju patnje i njena smisla. U Malicka, krumpiri uvijek ostaju krumpiri, žito je žito, čovjek je čovjek, a Bog ostaje Bog, naravno, s velikim »B«. Kao što i slika uvijek ostaje slika, kako bi to kazao svećenik. Slika je i boja, i platno, i okvir i ploha. Kao što i slikar freski oslikava patnju da ne bi patio, jer od nje živi. »Što se dogodilo našoj zemlji koju smo voljeli?«, piše Franz voljenoj Fani iz kasarne. Odgovor ćemo pronaći već na samom početku filma, u arhivskim snimkama Führera kojeg mase pozdravljaju u transu.
Zbog odbijanja zakletve, Franz biva deportiran u berlinski zatvor Tegel, optužen za potkopavanje ratnog morala. Tijekom njegova uzništva, njegova odvažna žena nastavlja voditi njihovu farmu i brinuti se o njihovim kćerima, iako je mještani počinju tretirati kao izdajnicu domovine. »Nisam ja bio taj koji je stvorio ovakav svijet, kao što to nisi bio ni ti«, kazat će Franzu njegov krvnik. Slične stavove ponovit će i njegov sudac kojeg portretira veliki Bruno Ganz. Tog istog glumca koji je svoju posljednju ulogu odigrao u Malickovu komadu u nacističkoj uniformi, pamtimo i po recentnoj ulozi Hitlera u »Konačnom padu« (njegova pojava dočekana je na canneskoj novinarskoj projekciji s frenetičnim aplauzom). Jer, Franz je onaj isti Krist isklesan u drvetu kojeg ćemo ugledati u romantičnim alpskim kapelicama.
Sveti Franz
