Što je to savršeni film? To je film precizno studiranih kadrova, savršenih dijaloga i glumaca u stanju blaženstva. Poput proporcije u matematici u kojoj, promijenimo li redoslijed pribrojnika, rezultat uvijek ostaje isti. Ako savršeni film doista postoji, onda je to »Carol« Todda Haynesa, nepravedno ignoriran u utrci za Oscara u kategoriji najboljeg filma, iako su njegove glumice Cate Blanchett i Rooney Mara nominirane u kategorijama glavne i sporedne ženske uloge.

Doduše, uloga koju u tom prokleto savršenom filmu koji će uskoro vidjeti i publika riječkog Art-kina, baš i nije sporedna.

Kratki susret

Carol i Therese. Femme fatale i college girl. Njihov leanovski »brief encounter« dogodio se u luksuznoj robnoj kući na odjelu dječjih igrački, u koju je Carol navratila da bi odabrala božićni poklon za kćer. One su dva lica jedne te iste Haynesove fascinacije holivudskim ikonama i njihovim »hladnim užicima«. Elegancija koja spaja jezik s autentičnom emocijom, onom magičnom igrom pogleda sublimiranom u maestralnoj finalnoj sceni, u zaustavljenom vremenu plana/kontraplana, kad Therese ulazi u restoran u kojem Carol večera s prijateljima. Febrilnost zaljubljene Therese tada će kontaminirati čitavu mizanscenu, ali bez drhtanja. Jer, Haynesovi komadi nisu raskošne vitrine ma koliko se takvima doimali, već bogate iluzije osjećaja koji dolazi izdaleka. I Carol će Haynes odvesti daleko od raja, ali puno bliže nebu. Ali u isti mah, Hayensov komad pretvoren je u vrhunski dizajnerski predmet. Poput onih kuća koje se glancaju svaki dan i u koje nas je strah ući da ih ne bismo zaprljali. U njih se definitivno ne ulazi slonovskim korakom.

Zato u filmu ostaje dubiozna reakcija novinara »New York Timesa« zaljubljenog u Therese, koji je pokušava zavesti u svom uredu, navodeći da bi se svi ljudski odnosi trebali promatrati kroz povećalo fizike, svedeni na nešto poput znanstvenog objašnjenja, što je krajnje dijametralno Haynesovu odnosu prema njegovim likovima. »Razmišljala je o ljudima koje je vidjela kako se u kinu drže za ruke, i pomisli zašto to ne bi mogle učiniti ona i Carol? I kad je uhvatila Carolinu ruku dok su u prodavaonici birale kutiju bombona, Carol promrmlja, ’Nemoj’«. Iako Haynes i njegova scenaristica Phyllis Nagy nisu odvele Therese i Carol u kino, taj prizor možda najbolje pokazuje koliko su one nesigurne u ono što u stvari žele. Ali to je zato jer žive u strogo kodificiranom svijetu, navigirajući društvom u kojem ne mogu ispuniti vlastite želje i uspomene na raniju sreću.

Vrišteći glamur

Zato Carol u svom vrištećem glamuru, savršeno krojenim kostimima, savršeno lakiranim crvenim noktima, savršenim kožnim rukavicama (namjerno?) zaboravljenim na pultu robne kuće, savršenom plavom frizurom i savršeno razvučenim baršunastim govorom, ostaje u svojoj normativnosti prototip hladnoratovske domaćice i majke iz newyorške suburbije kasnih pedesetih. Nešto poput Betty Draper iz »Momaka s Madisona«, tojest lezbijska varijanta Cathy Whitaker (Julianne Moore) iz »Daleko od raja«. Dok se Cathy upušta u zabranjenu ljubav s crnim vrtlarom, Carol se upušta u zabranjenu ljubav s mladom prodavačicom. Otvoriti garažu da bi iz nje izašao vintage automobil. Estetizirati krajolike provincijskog Connecticuta (Daleko od raja) i glamuroznog Manhattana (Carol). Zamijeniti žuto jesenje lišće (Daleko od raja) sa zimskim pahuljama snijega (Carol). Samo što je svjetlost koju sada koristi Ed Lachman nekako više geometrijska.

Ostaju umjetne suze, odrazi u automobilskom staklu kojeg je isprala kiša i ledom prekriveno jezero u kojem se reflektiraju lica Haynesovih heroina u njihovu bijegu iz New Yorka, njihovoj imitaciji bračnog putovanja. No ako »Carol« nudi gotovo terapeutsku vrijednost slike, njeni najveći užici ostaju u njenim likovima, koji ne znaju što doista osjećaju. Onaj Theresin »don’t know« koji je izgovorila puno puta. Imitacija života? Daleko od raja? Dok je završnica s Cathy jako tužna i bolna, za Carol i Therese možda ipak ima nade. No kao što je Godard rekao da u Hitchcockovim filmovima nećemo zapamtiti njihove priče već »čašu mlijeka, torbicu i bisernu ogrlicu«, tako ćemo i u Haynesovoj »Carol« upamtiti par sivih rukavica, crveni šeširić i krzneni ogrtač. Zauvijek ostati u sadašnjosti romantične žudnje i njenim elegantnim accessoireima svedenim na fetiš.