Od svih Disneyevih komada, »Dumbo« je možda najnježniji, ali i najjednostavniji. No Burton se nikad nije najbolje snalazio sa sentimentima, majčinskim ljubavima i prijateljstvima. Jer za razliku od »Alise«, koja pedantno slijedi Carrollov original, Burtonu je literalni predložak Helen Aberson poslužio tek kao okvir. Njegov »Dumbo« i dalje ostaje slon velikih ušiju rođen u cirkusu. Na početku su ga odbacili, tretirajući ga kao frika. No zaboravimo na Browningove »Nakaze«. Zaboravimo i na Burtonove gotičke i mračne atmosfere. Iako se autor nakon »Krupne ribe« nanovo vraća cirkuskom miljeu, s Dannyjem DeVitom kao njegovom grlatom poveznicom, sada inkarniranom u liku sirovog Maxa Medicija. Burton preuzima iz originalne verzije i Dumbov nježni odnos s majkom, prognanom iz cirkusa nakon ubojstva cirkuskog krotitelja (opet je tu nježni song »Baby Mine«, ali u posve novoj verziji).

Bez maramica 

No dok u originalnoj Disnejevoj verziji iz 1941. Dumbov let postaje katarza, Burtonov slonić poletjet će puno ranije, nakon čega će završiti u zabavnom parku Coney Islanda nazvanom Dreamland, koji postaje svojevrsna alegorija na tvornicu zabave zvanu Disneyland, s Vandevereom (Michael Keaton) kao inkarnacijom kapitalističkog eksploatatora. Iako se dijalozi ulaguju klincima i njihovim fantazijama.

No Burton neće natjerati njihove majke da izvuku maramice i obrišu im sluzave noseve i suzne oči, kao što se to dogodilo u originalnom »Dumbu« u sceni u kojoj se slonić oprašta od majke zatočene u cirkuskom kavezu. Ona ima gotovo istu emotivnu težinu kao i smrt Bambijeve majke. Naravno, »Dumbo« je miljama udaljen od »Edwarda Škarorukog«. Iako ih združuju iste drugotnosti i marginalni status. To je onaj pogled neželjenog Drugog, bilo da je riječ o očima a la Robert Smith ili snenim plavim okicama jednog slona velikih ušiju. A dobro znamo da je Burton u svom opusu oduvijek pokazivao veliku empatiju prema Drugima.

Psihodelično ludilo

No tek kad autor uđe u cirkus postaje evidentno da je to njegov istinski bizarni prostor oslobađanja i autorskog libida. Jer dok »Alisa« na trenutke postaje dosadna, Burtonove cirkuske dionice možemo gledati unedogled. On još uvijek zna kako nam ponuditi ono što od njega očekujemo. Možda on doista sebe smatra čudakom, ali on je i sjajni šoumen koji zna kako na najbolji način eksploatirati naš (dječji) osjećaj čuđenja. On je duboko u sebi i dalje vječni dječak, nudeći nam krajnje osobnu sliku bajkovitog svijeta. Zato će on transformirati gotovo pijanu magičnu viziju ružičastih slonova iz Sharpsteenova originala u totalno psihodelično ludilo. Kao što je to i njegova sjajna sekvenca podizanja cirkuskog šatora u oluji, u kojoj ljudima pomaže krdo slonova.

Ovdje se Burton ne ulaguje emo škvadri, iako je ekscentrična cirkuska akrobatkinja Eva Green fina zamjena za autorovu donedavnu muzu Helenu Bonham Carter. A oni koji prihvate autorov poziv na upoznavanje Amerike iz zraka, mogu očekivati ludi i emotivni let. To je onaj Disnejev stroj za proizvodnju snova koji nemoguće čini mogućim, ležeran i artificijelan u isti mah. U finom kompromisu između tradicije i inovacije.