Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
22. rujna 2019.
Zanemarena hrvatska heroina

"Dianina lista" je priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima

Dana Budisavljević, redateljica / Foto Darko JELINEK
Dana Budisavljević, redateljica / Foto Darko JELINEK
Autor:
Objavljeno: 16. veljača 2014. u 13:20 2014-02-16T13:20:00+01:00

U našem fokusu su Diana Budisavljević i njeni suradnici koji su spasili oko deset tisuća djece iz ustaških logora. Loše je što takve priče nisu dio našeg kolektivnog pamćenja, kaže zagrebačka redateljica Dana Budisavljević

Iako dijele isto prezime, Dana Budisavljević za svoju je prezimenjakinju Dianu saznala tek prije nekoliko godina, tek kasnije utvrdivši da uistinu postoji i mala obiteljska povezanost. Ono što ju je privuklo ideji da o zaboravljenoj hrvatskoj heroini rođenoj u Innsbrucku, napravi film je činjenica da se o ženi koja je inicirala spašavanje tisuća i tisuća djece iz ustaških logora danas vrlo malo zna. Nakon trogodišnjeg intenzivnog istraživanja nagrađivana zagrebačka redateljica i njezini suradnici imaju puno više saznanja o ovoj nevjerojatnoj priči koja razotkriva i niz mitova o razdoblju NDH i pruža uvid u ovaj često cenzuriran, no nepobitno mračan dio hrvatske povijesti. »Dianina lista«, nada se Dana, trebala bi se u hrvatskim kinima pojaviti 2015. godine

  – Slučajno sam naišla na priču prije nekoliko godina tijekom posjeta Jasenovcu. Ravnateljica spomen područja Nataša Jovičić me pitala znam li za Dianu Budisavljević, a kad sam joj rekla da nisam za nju nikad čula, ispričala mi je da je ona organizirala veliku akciju spašavanja djece iz ustaških logora u Drugom svjetskom ratu i dala mi je njezin dnevnik koji je 2003. objavila Dianina unuka, dr. Silvija Szabo. Kasnije smo shvatili da postoji rodbinska veza moje obitelji s Dianinim suprugom Julijem Budisavljevićem koji je bio cijenjeni kirurg. Moja baka ih je poznavala oboje.

  Ubrzo me zaintrigirala priča jer se radilo o potpuno drugačijem pogledu na rat i NDH – pogledu iz građanskog sloja. Diana je bila obrazovana kućanica, supruga uglednog liječnika, a u Dnevniku se uz to i jako dobro vidi kako je Zagreb znao za logore, kako se znalo za stradanje židovskog i srpskog stanovništva. Dnevnik počinje Dianinim zapisom kako je od svoje krojačice Židovke saznala za logor Loborgrad, dvorac u blizini Zagreba. Kad joj je sa više strana potvrđeno da postoji logor sa zatočenicama pravoslavkama i Židovkama, Diana sa šogoricom odlazi u Židovsku općinu raspitati se o detaljima i to je početak priče koja će kasnije prerasti u najveću akciju spašavanja djece u Drugom svjetskom ratu.
 
 

Logor Loborgrad

Na što ćete se fokusirati u filmu?

  – Priča je vrlo kompleksna i tri godine bavimo se povijesnim istraživanjem. U našem fokusu su Diana i njeni suradnici – zaposlenik Ministarstva udružbe Kamilo Bresler, sestra iz Crvenog križa Dragica Habazin, arhitekt Marko Vidaković i brojni drugi. S druge strane, malo je filmova koji tematiziraju NDH. Imate, recimo, Deveti krug Francea Štigleca, Ne okreći se sine Branka Bauera i onda puno godina praktički ništa. U posljednje vrijeme se tog razdoblja dotaknuo film Lea i Darija Branka Ivande. Stoga osjećam veliku odgovornost proučiti i prikazati ovu temu na najbolji način. Bilo bi mi puno lakše da postoji bar dvadeset filmova, pa da radim svoju malu »nišu« o građanskoj akciji spašavanja djece iz logora.

  Možete li ukratko opisati kako se odvijala Dianina akcija spašavanja?

  – Diana je u početku željela samo dati novčani prilog za pomoć zatočenicama u logoru Loborgrad, no ubrzo je shvatila da nema kome dati novac, te da je situacija toliko loša da ni novčani prilozi ne bi bili dovoljni jer se tamo nalazilo 1 500 zatočenica s djecom, od kojih 300 pravoslavki. Službenik Židovske bogoštovne općine Robert Stein zamolio je Dianu da organizira pomoć za pravoslavce jer je Židovska općina mogla pomagati samo Židovima. Taj logor bio je pod njemačkom upravom, a vodio ga je folksdojčer Karl Heger, urar iz Osijeka. Diana počinje organizirati svoje prijatelje i pravoslavne obitelji iz Zagreba s kojima prikuplja hranu, odjeću i deke za logorašice. Ubrzo saznaje da paketi uopće ne stižu na cilj, već da ih komandant ostavlja za sebe. Traži način da sama ode u logor i organizira dostavu pomoći, a dozvolu je tražila na svim instancama od Alojzija Stepinca do Andrije Artukovića. Ona tu dozvolu dobiva u veljači 1942, no nekoliko mjeseci kasnije kreću velike ofenzive na Kozari i čišćenja pravoslavnog stanovništva na Kordunu, te se počinju puniti logori Jasenovac i Gradiška. U svojem dnevniku Diana navodi da loše životne prilike u Loborgradu nisu bile ništa prema tome što će kasnije vidjeti u ustaškim logorima u kojima se u tom periodu skupilo preko 30 tisuća zatočenika.
 
 

Empatična i predana

Nijemci trebaju radnu snagu i većinom žene odvoze na rad u Njemačku. Djeca su jednostavno ostavljena da umru. Diana ima novi zadatak – dobiti dozvolu za izvlačenje djece iz logora pod komandaturom Maksa Luburića. Do kraja rata njezina je akcija obuhvatila više od deset tisuća djece.

  Kako ste vi osobno doživjeli Dianu nakon svih podataka koje ste prikupili?

  – Svakako mi je najintrigantnija građanska hrabrost Diane i njenih suradnika i pomagača. To je i moj intimni razlog zašto radim ovaj film. Diana je empatična, požrtvovna i vrlo predana osoba koja nikad nije odustajala. Najopasniji trenuci pri tome su svakako odlasci u logore, između ostalog i onaj kada Diana i Dragica Habazin, uz još neke sestre crvenog križa, odlaze kod Maksa Luburića preuzeti djecu. U dnevniku ona prvi put tada navodi da se boji za svoj život jer Luburić prijeti da će ih pozatvarati i da sve njihove dozvole kod njega ne vrijede. U Dianinom dnevniku ima jedna prekrasna rečenica u kojoj kaže da njen život nije vredniji od života nedužno progonjenih ljudi, pogotovo djece, i da ona mora primati događaje onakvima kakvi će biti.

KOZARAČKA DJECA

Da li je bilo teško naći spašenu djecu, danas 70-godišnjake?

  – Iako je u vrijeme Jugoslavije bilo prešućeno kako je akcija spašavanja bila pokrenuta i tko su bili glavni akteri, dobro se znalo za pojam »kozaračke djece«. Dragoje Lukić, novinar koji je i sam bio kozaračko dijete napisao je nekoliko knjiga o tome, no prvenstveno se bavio sudbinama djece, a najpoznatija među »kozaračkom djecom« svakako je Božidarka Frajt. Mi smo našli dosta sugovornika – nekadašnjih malih logoraša čija će svjedočanstva biti dio filma. Pokrenuli smo Facebook stranicu Dianina lista gdje i dalje očekujemo javljanje živih svjedoka. 

  U cijeloj priči, kako navodite, intrigantno je i što je Diana cijelo vrijeme funkcionirala u granicama legalnog...

  – Zanimljivo je da je akcija spašavanja djelomično bila tolerirana od strane ustaških vlasti jer nisu mogli dopustiti da se Hrvatskom šire priče da su djeca u logorima prepuštena smrti. Bili su to dogovoreni transporti, djeca su smještana u domove u Zagrebu i puno Zagrepčana je udomljavalo djecu. Diana se nakon brojnih transporata razboljela pa se jednakom predanošću posvetila radu na kartoteci jer je njezin glavni cilj bio da se djeca i roditelji kasnije opet povežu. No, s dolaskom partizana nakon oslobođenja Zagreba, ona očito prestaje svojim porijeklom biti »podobna«, netko drugi treba pisati povijest, pa se njoj ta kartoteka oduzima i ne zna se točno koja je daljnja sudbina svih tih prikupljenih podataka. Kartoteka koju je kasnije izradilo Ministarstvo socijalne politike danas se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, no ne zna se točno što se dogodilo s Dianinom originalnom kartotekom.

  O kojem broju spašene djece se otprilike radi?

  – U trenutku kad su joj oduzeli kartoteku, zapisala je da je u njoj bilo 12 tisuća imena. Od toga je bilo otprilike 10 tisuća djece koja su izvučena iz logora.
 
 

Endehaški slikopisi

Što je po vašem mišljenju najviše pridonijelo tome da Diana nije ostala dostojno zabilježena u povijesnim knjigama?
 

  – Sigurna sam da ona nije osoba koja bi tražila tu vrstu priznanja. Nju je više pogodilo to što su joj oduzeli kartoteku i što nije mogla završiti misiju. Ono što, međutim, mislim da je loše je što takve priče nisu dio našeg kolektivnog pamćenja. Jer je to priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima. Mi smo učili samo o partizanskim herojima. Ako nisi dio politike, nisi imao prilike biti u povijesti. A Dianina priča je vrlo inspirativna i nadam se da u svakom čovjeku može probuditi osjećaj građanske odgovornosti.

  Svjedoci smo u današnje vrijeme potpuno krivih interpretacija tog vremena, jer kako i sami tvrdite, NDH je općenito pojam o kojem se danas ne zna puno...

  – Žao mi je da se dio hrvatske javnosti vraća na ustaštvo u potrazi za hrvatskim »identitetom«. Nama zaista nedostaje komad povijesti i mislim da je zaista bila loša strategija od strane Jugoslavije da se to tako guralo pod tepih, jer se tijekom vremena o NDH stvorio mit koji nema veze s istinom. Postoji arhiva slikopisa, službenih filmskih novina iz doba NDH, koja je u Beogradu i široj javnosti nije poznat njen sadržaj. Kad sam konačno dobila priliku pregledati ih, mislila sam da ću otkriti ne znam što, no nakon trećeg već mi je bilo nevjerojatno dosadno. Svaki laik bi nakon samo nekoliko takvih slikopisa zaključio da se radi o marionetskoj tvorevini koja tek glumi državu. Recimo, cijeli jedan slikopis je posvećen tome da je Hitler Paveliću poklonio mercedes. Ili tome da Pavelić ima rođendan, pa mu dolaze uvijek pet istih veleposlanika - finski, mađarski, bugarski, njemački i talijanski. Tu su onda i nogomentni turniri na kojima Hrvatska uvijek gubi od Njemačke, ali pobjeđuje Bugarsku.

__________________________________________

SILVESTAR MILETA, POVJESNIČAR I SURADNIK NA FILMU »DIANINA LISTA«

   Istraživaču hrvatskog 20. stoljeća uvijek se teško probijati kroz naslage laži

  
   Silvestar Mileta, povjesničar koji je predvodio trogodišnje istraživanje o događajima i protagonistima Dnevnika Diane Budisavljević za potrebe budućeg dokumentarca, pojasnio je da je osjetljivost teme nalagala opsežniju potragu koja je opsegom i slojevitošću nadilazila uobičajene potrebe filma. Istraživanje koje su uz njega predvodili Srđan Grbić i Nataša Mataušić obuhvaćalo je prikupljanje podataka o Diani Budisavljević, suradnicima i ostalim akterima akcije spašavanja koju je inicirala, o sudbinama spašenih, te o svim segmentima same akciji. Istraživački tim pritom je surađivao s 25 arhivskih i muzejskih institucija i odjela u zemlji i inozemstvu, još sedam institucija ne-arhivskog tipa, te razgovarao s više od stotinu svjedoka i stručnjaka, prikupio tisuće stranica kopija i mnoštvo fotografija i arhivskih filmskih materijala.

   – Kada je riječ o karakteru, razmišljanjima, dvojbama, svakodnevnom životu i svemu onome što čini osobu Diane Budisavljević, najviše smo koristi imali od iznimno bliske suradnje s prof. dr. sc. Silvijom Szabom, Dianinom unukom koja ju je dobro poznavala i pažljivo čuvala njenu ostavštinu. Razgovori s profesoricom Szabo pomogli su nam u razumijevanju mnogih pojedinosti o Diani na koje Dnevnik ne daje odgovore, pojasnio je Mileta dodavši da je nešto teže bilo pronaći potomke sudionika Akcije. Tu su se, dodaje, služili više detektivskim i novinarskim, negoli povjesničarskim metodama, no ishod su bogati obiteljski albumi i tople priče koje su odlično dopunile formalniju dokumentaciju.

   Otegotne okolnosti ne toliko za istraživanje, koliko za objavu rezultata, čini nespremnost jednog dijela javnosti da ih primi kao prilog razbijanju stereotipa, te opasnost od manipulacije koja nekome uvijek ide u korist – političkim ili vjerskim liderima, senzacionalističkim medijima. Konkretno, uopćeno je mišljenje da je u oduzimanju Dianine kartoteke ključnu ulogu imala OZN-a, da su ti podaci i u Jugoslaviji držani u tajnosti kako bi srpska djeca usvojena u hrvatske obitelji izgubila svoj identitet, te da je Jastrebarsko bilo koncentracijski logor, što su redom netočne tvrdnje. Općenito, istraživaču hrvatskog 20. stoljeća uvijek se teško probijati kroz naslage laži – arhivski dokumenti poimaju se u našoj historiografiji tradicionalno sakrosanktnima i oni doista jesu povjesničarov kruh, no kada paralelno radite na dokumentima ustaškog razdoblja i onima iz prvih poslijeratnih godina shvatite da se često laž slaže na laž. Potrebno ih je stoga usporediti i s drugim izvorima informacija. Naravno, daleko od toga da jedno istraživanje za film može pružiti sve odgovore – neki su ključni dokumenti vjerojatno izgubljeni za sva vremena, neki svjedoci ne žele sudjelovati iz straha za vlastitu privatnost, neke ustanove odbijaju surađivati.

   Koji su vama osobno najzanimljiviji detalji koje ste otkrili, a za koje se ne zna puno u široj javnosti?

   – Ustanovljavanje identiteta konjičkog kapetana von Kocziana, zahvaljujući kojemu je dobivena dozvola za odvođenje djece iz logora jasenovačkog kompleksa, čime je ispravljen i pogrešan podatak iz prvog izdanja Dnevnika Diane Budisavljević, te pronalazak rodbine, čime i fotografija, Dragice Habazin, glavne sestre Crvenog križa o kojoj Diana piše s najljepšim riječima, osobno su me najviše razveselili. Rasvjetljavanje uloge Tatjane Marinić, kompleksne ličnosti velikih zasluga, ali i osobe izravno odgovorne za brisanje Dianinog doprinosa, može se smatrati historiografski najvrednijim jer njena, do danas samo parcijalno obrađena, ostavština izvrsno ukazuje na motive i proces toga prikrivanja.
  

Svjesno prešućivanje

Ulazak u trag brojnim ličnostima koje je Diana zabilježila samo imenom ili prezimenom, »po čuvenju«, smatramo također vrijednim jer iako snimamo film o Diani, iznimno držimo do ljudi bez kojih njena akcija ne bi bila moguća, a koji su u zaborav potonuli i dublje od nje. Kamilo Bresler i Marko Vidaković, dvojica Dianinih najbližih suradnika, tako su nam nakon istraživanja postali mnogo bliži. S druge strane, i negativcima smo priskrbili dodatne slojeve, pa tako otkrivamo, primjerice, uglednog zagrebačkog urara koji na poleđini računa za dijelove niže imena pravoslavnih i židovskih žena jer je, naime, upravitelj logora.

   Zahvaljujući suradnji s Jugoslavenskom kinotekom, Hrvatskom kinotekom i privatnim kolekcionarima prikupili smo izvanredan filmski materijal, poput filmskih žurnala endehaškog razdoblja, koji jesu od ranije poznati, ali su rijetko ili nikada prikazivani.

   Iz kojih sve razloga se, po vama, toliko malo danas zna o razdoblju NDH i pričama kao što je ova?

   – S konkretnom je temom problem prije svega u polustoljetnom sistematičnom potiskivanju dosega ove humanitarne inicijative, provođenom iz ideoloških razloga. Bila je to građanska akcija koju je potakla osoba germanskog podrijetla, a znatno su joj doprinijeli pojedini zaposlenici institucija NDH, dvojica njemačkih oficira, Caritas Zagrebačke nadbiskupije, ugledni industrijalci, trgovci, arhitekti, bankari koji su tijekom okupacije mahom nastavili život znatno udobniji od onoga ilegalaca i partizana, iako je bilo i onih koji su završili u logoru. Nepodobnost u očima novih vlasti stoga je očekivana, no ne manje nepravedna. Nažalost, ne samo sudionici događaja koji su dijelili komunističku ideologiju, već i jugoslavenski povjesničari, inače dobri i relevantni poznavaoci teme tzv. kozaračke djece (tzv. jer nisu sva djeca bila s Kozare) poput Narcise Lengel-Krizman, svjesno su prešućivali Akciju Diane Budisavljević u korist partijskih zaslužnika. Loši temelji postavljeni su već radom komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača neposredno nakon rata koji se odvijao pod političkim imperativima, pa su brojna prikupljena svjedočenja cenzurirana i prilagođavana. Ti su izvori, inače vrijedni, ali i vrlo problematični, postali temeljem kasnijih historiografskih interpretacija. Ne može se reći da tema kozaračke djece nije bila prisutna u medijima i da se njome jugoslavenska historiografija i, mnogo više, publicistika nisu bavile, ali je Diana Budisavljević tretirana kao jedna od brojnih žena koje su uzgred doprinijele spašavanju djece.
 

  Rehabilitacija ustaštva

O općenitom poznavanju/nepoznavanju NDH ne bih želio previše govoriti jer je to više sociološki problem. U Jugoslaviji je razdoblje NDH za širu javnost bilo tabu tema – njome su se bavili odabrani povjesničari i emigrantski tisak. No da je historiografija bila i bolja, manje opterećena djalektičkim materijalizmom, sumnjam da bi šira javnost od toga imala neke naročite koristi u ozračju zadanog i ograničenog mišljenja o NDH. Nadalje, poslijeratne generacije prirodno su se željele odmaknuti od napornog školskog narativa o NOB-i svojih predaka. Vlast se, pak, panično bojala nacionalnih aspiracija, ne želeći im dati podstreka čak ni u komemorativnim praksama, pa je stoga i obilježavanje Jasenovca došlo kasno, a kultura sjećanja bila opterećena više borcima, nego civilnim žrtvama. Pogotovo se nije pričalo o nekomunističkoj i neborbenoj komponenti antifašizma.

   Učinci, pak, tzv. pomirbe promovirane devedesetih u interesu nacionalnog zbijanja redova svakako su i povijesni revizionizam, te rehabilitacija dijela ustaške emigracije. Mene, međutim, više od relativizacije neupitnih zločina i nemuštog neofašizma, s kojim problema imaju sve zemlje kolaboracionističke prošlosti, naročito one poraznog ekonomskog stanja, brine radikalizacija i polarizacija obrazovanijeg dijela javnosti. Zbog te se polarizacije svako spominjanje NDH odvija u ozračju obilježavanja – ako spomenete da su neki državni službenici spašavali djecu, zacijelo ste revizionist, a ako ustrajete u činjenici da je bila riječ o zločinačkom režimu odmah ste odnarođeno oficirsko dijete.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.